NEDJELJNA MISAO 33. KG

Vrijedi biti ustrajan!

Stigli smo do posljednje nedjelje prije proslave Krista kralja i tako ćemo završiti ovu liturgijsku godinu. Današnja  čitanja, kao i ona prošle nedjelje, imaju apokaliptični okus. A razlog je taj jer su, između ostalog, bili okrenuti prema onim kršćanima koji su bili malo nervozni zbog uvjerenja da je drugi i posljednji Kristov dolazak bio neizbježan. Je li ovo zabrinjava (zanima) današnje generacije? Jesmo li u stanju reći iskreno: “Dođi, Gospodine Isuse!”?

S Pavlom možemo zaključiti da, dok se to ne dogodi, moramo svjedočiti i raditi da Isus i njegova poruka budu poznati ovom svijetu. Radimo li ono što je moguće kako bi se evanđeoska poruka čula u svakom kutu našeg svijeta?

Danas, kao i stoljećima prije, govori se, da se nalazimo u završnoj fazi povijesti, čovječanstva i svijeta. Što učiniti? Kako reagirati? Gdje ići? Putove kamo ići nam nudi današnje evanđelje: “Pazite, ne dajte se zavesti.”

Mi živimo u vremenu svjedočenja. I nas se tiče, sada više nego ikad, odvojiti žito od slame, odvojiti pravu vjeru od glume. Što sve ovo donosi? Nerazumijevanja, progon ili čak sustavni pokušaj da se vjeru svede na privatnu stvar. Neke ekstremističke skupine, koje financira tko zna tko, bore se protiv svega što je katoličko: protiv vjeronauka, protiv gradnje crkvi, protiv kršćanskih vrednota, protiv evanđeoske poruke … pa čak i fizički nasrću.

Na sve ovo nas Isus upozorava u današnjem evanđelju, i donosi nam razlog zašto će nas napadati – zbog našeg svjedočenje Radosne vijesti. Ali nas Isus na kraju i tješi i govori nam: ne bojte se, ni vlas vam s glave neće propasti.

Je li vrijedno vjerovati i boriti se za Kraljevstvo Božje? Hoće li doći do našeg susreta s Gospodinom? Hoćemo li biti u stanju izdržati ili podnijeti napade koji stalno niču iz nekih ideologija? Naravno da hoćemo! Sjetimo se da kap po kap vode, koja je svojom upornošću, uspjela tijekom godina slomiti čvrstoću stijene.

Neka nas Gospodin prati u želji da promijenimo svijet i pripremimo ga, tako da, kada se vrati da nađe ljudi zadovoljne,  držeći se njegova evanđelja. Hoćemo li pokušati?

Suočeni sa stvarnosti, čovjek i svijet će završiti, ali ima nešto što nas ispunja nadom: Bog nudi spasenje.

NEDJELJNA MISAO 32. KG

Saduceji, koji nisu vjerovali u uskrsnuće, izrugivali su one koji su izražavali svoju vjeru u uskrsnuće. Danas, kao i onda, puno uličnih anketa govore da je visok postotak katolika koji ne vjeruju u uskrsnuće. Ali na žalost, takvima se može jedino odgovoriti: da oni nisu ni katolici niti su kršćani. Zašto? Jer se kršćanstvo temelji na toj temeljnoj istinu: Krist je uskrsnu a, s njim, smo i mi uskrsnuli. Sv. Pavao kaže: „Ako Krist nije uskrsnu, uzalud je vjera naša“. Dakle, kršćanstvo stoji ili pada na uskrsnuću.

Biti svjedok ove istine je kršćansko poslanje, koje možda izgleda teško, ali to postaje znak snage i živosti vjere a, iznad svega, naše vjernosti Isusu.

Nakon slavlja blagdan Svih svetih i Dušnog dana, nameće nam se jedna misao:

-Vrednujemo li i držimo li sjećanje na naše pokojne?

-Poštujemo li njihove ostatke? Zapanjujuće je, barem u nekim dijelovima svijeta, kako se podižu spomenici kućnim ljubimcima, a s druge strane, kremiraju ostatke svojih najmilijih i taj pepeo bacaju po planinama, u more ili vrtovima. Je li to uredu? Gdje je onda sjećanje na naše pokojne? Je li nam smetaju? Možda nas dekomodiraju jer ih nekako moramo posjetiti bar jednom godišnje? Nešto, u tom smislu, moramo promijeniti na bolje. Mi smo sjeme nade, i zar prema tom sjemenu, ne bi trebalo postupati s pažnjom i staviti ga na dostojno mjesto? U zadnje vrijem i mediju su donijeli vijest da je papa donio uredbu kako se vjernici trebaju ponašati sa pepelom kremiranih osoba,  i jasno je rekao da se pepeo ne smije okolo bacati, nego dostojanstveno pokopati.

Kao kršćani, i kao ona makabejska djece, naša nada je u Bogu. Znamo da je bolje da umremo prema Bogu nego obuzeti hladnoćom i nevjerom u svijetu.

Protiv onih koji vjeruju samo u ono što vide, -po riječi Božjoj- i po njegovoj smrti i uskrsnuću, mi vjerujemo ono što ne vidimo: u uskrsnuće!

Kad je jedan profesor ateist upitao studenta što on misli o ovoj temi, on je odgovorio: “Gle, ako nešto ima, puno toga ću dobiti… a ako ne postoji ništa (što ne vjerujem), neće izgubiti ništa više nego vi, a osim toga, ja ću su živjeli s nadom. “

Vrijedi, prijatelji, vjerovati i uzdati se u riječi Božje. Vrijedi patnje, klevete i poruge, nerazumijevanje ili zlo cerekanje kad znamo da, nakon patnje i kušnji, imamo vječni život s Gospodinom, oni koji duboko vjeruju u Njega. I, na kraju, Bog je taj koji se zadnji smije.

I nakon ismijavanja saduceja, Isus potvrđuje da postoji život nakon smrti. I jasno je da se život na nebu razlikuje od života na Zemlji. A, naša radost će biti u Božjoj prisutnosti.

JL

BLAGDANSKA MISAO – SVI SVETI

1. studenog, početak predzadnjeg mjeseca 2019., pozdravlja nas velikom svetkovinom Svih Svetih. Nema bolje kateheze, pri završetku ove godine, nego razmišljati o tom ogromnom mozaiku muškaraca i žena (službeno ili neslužbeno proglašeni od strane Crkve), koji su pokušali živjeti godine svog života s ovih osam boja koje su Blaženstva. Rođeni i, malo pomalo (neki prije neki kasnije i) shvatili jednu stvar: putovanje s Bogom, iz ruke Božje, s dahom Duha, je vrijedilo muke do kraja.                                                                                         

Poviri smo danas na balkon neba i, s Apokalipsom u ruci, također se pitamo: Tko su oni? Odakle su došli? Gdje idu? Ali pitamo se još jedno –  četvrto pitanje: Kako su oni to postigli? Oni, sveci Božji, nisu pokleknuli, klonuli (vjerojatno su imali sumnji, kriza i neprospavanih noći) došli su do cilja kršćanske savršenosti. Nije to bilo lako.                                                     

Ali, živjeli su život s Evanđeljem kao pravilom ponašanja. Sanjali su život poslije smrti koji je obećao Krist (a u današnjem društvu se skriva i ušutkava sve što zvuči kao nevidljivo ili nestvarno).

Blagdan Svih svetih je poziv za oporavak duha i kršćanskog hrama.

NEDJELJNA MISAO 30. KG

Nastavili smo put koji vodi u Jeruzalem. Mi i dalje hodočastimo i učimo od učenika. Danas smo slušali drugu prispodobu, kratku, ali značajnu.

 Jao onima koji se pouzdavaju u sami sebe!

Isus govori ovu prispodobu zbog nekih koji su se smatrali pravednici, osjećali su sigurni u sami sebe, a prezirali druge. Duhovni i vjerski duh farizeja dobro nam je poznat. Istina je da su evanđelisti na neki način malo preuveličavali ovu situaciju. Ali ovi su bili velika skupina i, u mnogim pogledima, odabrani zbog svoje strogosti i praktičnog življenja zakona. Pomno su provodili Mojsijev zakon u cijelosti. Revno su služili u sinagogama i to proširili po cijeloj zemlji. Davali su milostinju od svoje imovine. Strogo su obdržavali zakone obredne čistoće. Vjerovali su u uskrsnuće mrtvih i život na onom svijetu koji je sretniji i vječan. Vjerovali su u anđele. Jako su častili Pismo. Ustrajno su se posvećivali molitvi. Ali su se osjećali čisti, izabrani i sveci.   Prezirali su nemarne, nepažljive i one koji malo prakticiraju vjeru, što je za njih bilo bitno.                                                                                           

Nisu bili skloni milosrđu, razumijevanju i prihvaćanju onih koji ne misle ili žive poput njih. Sebe su smatrali privilegiranima i nisu baš lako komunicirali s carinicima i grešnicima. Ovaj način provođenja svog života smatrali su ponosom i vrlo sigurnim.

Isticali su svoje zasluge, ali su prezirali druge. E ovo je ono što je Isusa najviše uzdrmalo.

 Ovaj je otišao kući pomiren s Bogom a onaj ne!

Drugi je otišao kući opravdan, a ne onaj. Farizej je stao u najvidljiviji dio hrama, jer je to tako osjećao i to mu je bila navika: da tako moli. Razmišlja o svojim djelima; da zahvali Bogu; Da je ponosan da nije kao carinik (prezire druge!). Je li mogao bolje i ljepše moliti? Njegovo ponašanje se čini besprijekornim. Ali, nije bilo onog bitnog: on nije doživio milost Božju. U biti on ne zna tko je taj Bog kojem se moli i klanja. On nije otkrio pravo lice Boga. Carinik, je ostao daleko, skriven, neugodno mu je ići naprijed.   I samo citira prve riječi Psalma 51: Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome, po velikom smilovanju svome izbriši moje grijehe. I nastavlja moliti psalam gdje susreće ovaj izraz: srce raskajano i ponizno Bože nećeš prezreti.                                                             

Carinik može ponuditi Bogu samo raskalašen i nevaljan život, iskreno priznanje i raskajano i ponizno srce (kao izgubljeni sin).                                                                                             

 Bog ima dosta prostora za djelovanje. I to čini: prihvaća ga, grli ga, oprašta mu i vraća njihovo prijateljstvo. Bog je bio zadovoljan u stavu carinika. A kad mu je taknuo srce, on je razumio bolje tko je uistinu Bog Isusa Krista: to je Otac pun milosrđa i uvijek spreman oprostiti. Pravednost je dar Božji koji primaju oni koji se otvore njegovoj milosti milosrđu. Hodanje u poniznosti znači živjeti u istini.

Vidjeli smo dva primjera, modela koji su postojali u Isusovo vrijeme. Ali su i dalje upozorenje vjernicima našeg vremena. Samo od tamo možemo biti uvjerljivi svjedoci u svijetu koji očajnički treba.

Ponekad smo tako “farizeji” i ne shvaćajući da sve dolazi od Boga.

Ponekad iz nas izvire poniznosti koju nosimo u nama i odlučimo stati na kraj hrama odlažući kofer starih i negativnih sjećanja, ne razmišljajući da ih je davno Bog zaboravio.

ŽUPSKE OBAVIJESTI 29. KG

  • U subotu, 26.10.2019. u 10 sati bit će roditeljski sastanak za prvopričesnike.
  • Naša župa organizira odlazak na susret mladih u Wroclaw (Poljska). Uz ovaj susret posjetit će i gradove: Graz, Prag i Bratislavu. Cijelo ovo putovanje i susret bit će od 27.12.2019. – 3.1.2020. godine

Informacije možete pogledati na plakatu na ulazu u crkvu ili se javiti pateru Anti.

NEDJELJNA MISAO 28. KG

Život je težak, i sigurno smo to imali prilike iskusiti iz prve ruke, kad smo kroz život išli sami. Kada smo –zbor različitih okolnosti- ostavljeni na rub odluke, radosti ili rub osjećaja ljudi koje najviše volimo.

U Isusovo vrijeme, gubavci, su vikali izdaleka. Živjeli su u udaljenim područjima; Nisu se družili s drugim ljudima. Nije ih toliko boljela bolest, koja je bila na njihovoj koži, boljelo ih je društveno odbijanje i činjenica da se, na primjer, to smatra božanskim prokletstvom. Oni su, ukratko, živi mrtvaci. Jer, zašto živjeti ako ne možeš živjeti s onima koje najviše voliš?           

Mi također, u različitim situacijama, molimo Gospodina: “Smiluj nam se.” Kad nas svijet odbacuje, jer se ne ponašamo po nekim svjetskim standardima. Kada se naš glas ne uvažava za ništa…

Što je to guba danas? Nedavno nas je papa podsjetio da sve organizacija u Crkve i nisu baš dobre, i da ponekad mogu postati i poteškoća, postati guba za evangelizaciju. Možemo, između ostalog, vidjeti danas neke koje utječu na naš duhovni i društveni život:

-Guba apatije. Oni koji žive daleko od optimizma. Oni su bačena u svoj svijet, svijet koji je teško prihvatiti i grub da se živi u njemu.                                                                               

-Guba razočaranje. Ponavljam to toliko puta, i prisjećajući se evanđelja ovih prethodnih tjedana, zašto ima toliko ljudi koji žive u stalnoj tjeskobi?

-Guba nevjere, sumnje. Ovo je daleko najozbiljnija i najteža guba danas. Muškarci i žene, prijatelji poznati i nepoznati (čak i unutar vlastitih obitelji) koji žive izvan vjere, crkve i samo se sjete da Isus postoji u povremenim trenucima svoga života.

Vičimo i mi danas. Smiluj nam se! Ali to recimo s uvjerenjem.

A iznad svega, budimo zahvalni. Nije sve što jesmo, zbog nas. Sve što imamo, nije rezultat samo našeg truda. Sve što postignemo, nije jednostavno sreća. Bog ima puno veze s tim!

Danas, dopustimo sebi malo svetog ponosa, mi koji smo na Euharistiji smo poput tog zahvalnog Samarijanca ( koji smo potreseni gubom koja nas je zatekla kroz tjedan: napor, znoj, komplikacije, posao, podmetanja, neugodnosti) i dođimo u susret Gospodinu da mu zahvalimo. Jer nas je obnovio. Jer smo postali ponovno njegov narod. Jer nas jača svojom EuharistiJom. Jer nas krijepi svojom Riječi. I, da ne zaboravimo, da nam daje svoje spasenje.

JL

NEDJELJNA MISAO – 26. KG

U selu su bile fešte, kada je siromah, proseći prolazio kroz stolove pune ljudi, hrane i pića. Tada mu jedan susjed pristupi i reče: Zar ne vidiš da dosađuješ? Nemoj biti takav! Mi ovdje slavimo!

Mi koji se nazivamo kršćanima, nismo baš uvijek na razini onoga što govorimo. Postoji blato koje zaslijepi naše oči, tako da ne vidimo ljude u potrebi. Koliko puta, da i nismo svjesni, ističemo samo ono što je materijalno, što zamagljuje naše srce, našu pamet… Život je ravnoteža ili održavanje ravnoteže s dva tanjura: s jedne su osobe, a s druge, dobrobit, bogatstva, novac, posjedovanje, ono što je površno. I tamo gdje smo stavili naglasak, i težinu našeg prst, reći će puno o nama, našem načinu življenja i, naravno, o vjerodostojnosti ili ne vjerodostojnosti naše vjere. Kako bi bilo dobro da ponekad napravimo jednu kršćansku analizu: čime smo zaokupljeni dok idemo kroz ovaj život? Do čega nam je stalo? Što nas brine? Ono vječno ili prolazno? Jesmo li više zaokupljeni osobama ili njihovim nakitom? Jesmo li zaokupljeni bolom i patnja čovječanstva ili vatrometom  koji se događa svako pola sata? Puno puta darujemo ovo: ono što je umjetno, površno, čista pojava – bez da obraćamo pažnju na tolike nevolje koje se pokazuju na ulicama kojima prolazi naš život.

Evanđelje danas nadopunjuje ono od prošle nedjelje: Potrebno je pobrinuti se za prijatelje. Kako? Čineći dobro.

Gdje je odgovornost? Potrebno je živjeti dostojanstveno, ali bez da drugi zapadne u našu nezainteresiranost, ravnodušnost. Nije nikakav grijeh čeznuti za osobnim dobrom, ali neka naše srce ne marginalizira one koji  imaju pravo kao djeca Božja i kao građani neba sjesti za taj stol. Za stolom radosti, bratstva, veselja, nadanja, glazbe, blagostanja, novca ..ima mjesta za sve.

Pitali su majku, koja je rodila, o stanju njezina zdravlja. Tada je mlada žena odgovorila: Sretna sam jer sam podarila život. Tako nešto mora biti i s nama drugima: biti sretni kada dijelimo, biti sretan, kada otvaramo, i ne zatvaramo – oči pred tolikim “Lazarima” koji se pojavljuju na horizontu naših odluka, poslova, sposobnosti, osobne ili društvene imovine.

Ne smijemo pasti u pogrešku tvrdeći “ja nisam bogat” (dajem milostinju, uključen sam u socijalne akcije), ali se ne smijemo niti stopiti s likom Lazara (nitko ne misli na mene, život mi se baš ne smiješi, moglo je biti bolje ….).                                                                       

Oba lika se često isprepliću u našem načinu postojanja, djelovanja i  pogleda na život. I oba dva lika oživljuju kada naš život ide u jednom ili drugom smjeru. Na kojem sam ja putu?

JL