2. NEDJELJA DOŠAŠĆA (B)

Život mnogih ljudi je pustinja. Dolazak i odlazak, penjanje ili spuštanje, rad i uživanje ili kretanje na koje smo svakodnevno primorani, gotovo je nemoguće zaustaviti se i znati kako nam Bog dolazi u susret.

I, ove druge nedjelje došašća, s prorokom Izaijom i svetim Ivanom osjećamo da „u toj pustinji“ „u onoj surovoj stvarnosti“ koju moramo živjeti, moramo graditi put za Boga.

Od jutra do mraka naš je raspored toliko skučen da je vrlo teško napraviti mjesta za duhovno. Došašće nas kršćane pita: Što ste spremni učiniti da vaš život postane put za Boga?

Jer postoje dvije vrste pustinje: ona koja ne dopušta da se oko nas rodi ništa dobro i ona druga koja omogućava susret sa samim sobom, s vjerom, s nadom, s Isusom koji dolazi…

Ceste koje vode do Božića ne mogu biti one lažne najave sreće, koje nas pozivaju na jednostavan san o lutriji ili na doček Nove godine. Ceste koje vode do autentičnog Božića one su koje nas čine živima i vraćaju najdublje značenje tih dana: Bog nam izlazi u susret. Hoćemo li usred toliko prečaca moći pripremiti čist, jednostavan i ponizan put da Isus dođe po njemu?

Put svakoga, naša vlastita veličina i bijeda je način koji Bog koristi da nam dođe. Ivan Krstitelj krenuo je naviještajući drugima Isusov dolazak. To bi nas, kao kršćane, trebalo ozbiljno izazvati: jesmo li podsjetnik na dolazak Božića ili tradicija koji se ponavlja bez velike istine? Jesmo li razrijeđeni poput soli u vodi? Predstavljamo li Isusa kao nešto što vrijedi živjeti, voljeti i slijediti?

Ivan Krstitelj je teško patio sa svojom vjernošću i ustrajnošću prema Bogom. Krenuo je putem koji ga je vodio do Isusa i od tog trenutka dalje nije mogao razumjeti vlastito postojanje osim iz svog najdubljeg uvjerenja: Netko veliki dolazi za mnom. Ovo bi nas trebalo dovesti do našeg kršćanskog života. Došašće je upravo ispravljanje onih cesta koje je osvojio grm, na cestama obilježenim nevjericom ili lijenošću, na autocestama gdje idemo takvom brzinom da, čak ni ne uživamo u toliko stvari dobro koje nam život pruža.

Pripremite put Gospodinu! Hoćemo, Gospodine. U nadi i uvjerenju da ideš za nama. Sa svrhom da Božić bude Božić ako ostavimo prazninu da se Ti rodiš.

Ovih dana, primijetio sam kako su neki radnici zauzeti pripremom raznih svjetlosnih motiva za Božić. Na trenutak me pogodila misao: jesu li svjesni zašto i zbog čega ih stavljaju? Osvjetljavamo li ulice kojima će Bog doći ili im, jednostavno, dajemo više boje i površnosti?

Zamolimo Gospodina da u dubini našega srca i dalje svijetli zvijezda vjere. A to se ne postiže na količini kilovata, već budnošću, obraćenjem i nadom.

JL