NEDJELJNA MISAO – 12. KG

U svijetu u kojem tehnika napreduje vratolomnom brzinom, mi katolici nemamo odgovore na puno pitanja koja znanost postavlja, ali umjesto toga, imamo ono važnije – svjedočanstvo o onom što vjerujemo.

Nije ni problem toliki što mnogi katolici ne znaju odgovoriti na mnoge izazove koje nam društvo postavlja – nego je zapravo problem što postoji neznanje ili nezainteresiranost za ono što vjeruju u Onoga u čije ime smo kršteni.

Na primjer, da nas netko na ulici upita tko je za tebe ovaj ili onaj političar? Što u tvom životu znači neki pjevač, glumac ili sportaš? Kakvo razmišljanje u tebi izaziva neki pisac ili filozof? Zašto se divite nekome na televiziji ….? Pa, puno bi nas odgovorilo desetke odgovora.

Da nas slučajno netko upita tko je za tebe Isus iz Nazareta? Možda bi naš odgovor bila samo tišina, sramežljivost, možda bi ostali bez riječi, jer ne očekujemo takovo pitanje.

Danas nas Isus pita: Tko i što sam ja za tebe? Je li ti nešto značim? Je li se ja prepoznajem u tvom razmišljanju, gledanju i djelovanju? Možda bi naši odgovori bili jednostavni i uobičajeni: Ti si Sin Božji; Rođen si u Betlehemu ili, umro si na križu.

Isus želi da smo mi svjesni što to imamo. Mi ne vjerujemo u nešto, nego u Nekoga. U Nekoga tko, u našem postojanju, donosi vrijednost i zahvalnost. Ne vjerujemo u Njega samo kad se krštava, pričešćuje, krizma ili vjenčava. Mi vjerujemo u Nekoga i na poslu i u kući i u slobodno vrijeme, jer su Njegove istine pohranjene u naše srce.

Tko je Isus za nas? Ako blagoslivljamo stol kad jedemo, možemo reći da je to Onaj koji nas poziva da zahvalimo Ocu za hranu koju imamo. Ako oprostimo i volimo, možemo zaključiti da je to Onaj koji nas poziva da učinimo ono što je on učinio. Ako je euharistije svake nedjelje moja potreba, onda možemo odgovoriti da je Isus moj najpoželjniji susret u tjednu. Ako se u našoj kući, osim TV, služimo i s Riječju Božjom, ili kršćanskim časopisima … možemo zaključiti da smo, osim stvari u svijetu, zainteresirani za stvari o Isusu.

Našim životom, djelima i licem, pokažimo da je Krist netko jako bitan u mom životu.

NEDJELJNA MISAO – DUHOVI

Gigantski TV toranj se je propeo u nebo Istočnog Berlina. Ispod vrha tornja je napravljen restoran koji se okreće. Komunističke vlasti su htjele napraviti veličanstveni eksponat koji će pokazivati Zapadnom svijetu. Ali dogodilo se  da se je veliko oduševljenje pretvorilo u neočekivanu zaprepaštenost. Naime s koje god strane sunce obasjavalo toranj, toranj se je doživljavao kao križ koji svijetli. Komunisti su nastojali bojanjem sakriti križ, ali bez uspjeha.                                               

 Nešto slično se je dogodilo na današnji dan u Jeruzalemu poslije Isusovog razapinjanja. Židovske vlasti su se nadale da će Isusovom smrću na križu ugasiti kršćanski pokret, ali dogodilo se suprotno. Kršćanstvo se je počelo širiti poput jakog šumskog požara. Tako se je naglo širilo da je već 64. godine postalo silom u drevnom Rimu. Postalo je tako moćno  da ga je Neron pokušao ugušiti krvavim progonstvom.

Kako je to kršćanstvo uspjelo u samo 30 godina od male iskre prerasti u ogromni požar?  Tu nam čudesnu priču kazuju Djela apostolska i evanđelje. Duh Sveti, kojeg je Isus obećao poslati svojim učenicima, sišao je na Duhove i potpuno ih obnovio.    

Je li možda mi mislimo da su ljudi koje Uskrsli Isus poslao po ovom svijetu, različiti od nas.                                                    

Je li mi  mislimo da  su svi oni bili savršeni ljudi od nas.

Ne! Ovi, naime, zastrašeni ljudi  su se pretvorili u hrabre glasnike Kristovih vjernika.  Ova izgubljena grupa učenika pretvorila se je u zajednicu svjedoka koje danas nazivamo Crkva.

Braćo i sestre, Jedni, kad gledaju kroz prozor Božje Riječi, zaključuje da su ti ljudi na koje Duh Sveti sišao na prve Duhove bili takvi prenositelji sumnja kakvi bi mogli biti i mi danas. Kako je puno  jada u ovom našem svijetu. Kako smo puni slabosti koja stvara u nama duhovnu prazninu koja prodire u sve.

 2000 godina nakon onog vremena koje je pokrenuo Duh Sveti, u vrijeme nastanka Crkve,mi danas nastavljamo s istim borbama i istim uvjetima života kao svjedoci Uskrsloga Isus Krista.

ML

NEDJELJNA MISAO – 7. USKRSNA

1.Kako je impresivno, pogotovo kada smo bili djeca, vidjeti kako lokomotiva ulazi na željezničku stanicu i za sobom vuče veliki broj vagona punih ljudi, priča, tuge, radosti, snova,  planova…

U četvrtak smo proslavili svetkovinu Uzašašća i vidjeli Isusa koji, nakon što je završio svoju misiju na ovome svijetu, ostavlja nam neke jasne tragove kako doći u raj:                              

  -Biti poput njega;

 – ljubiti kao što je On;                                                                     

 – biti sjedinjen s Ocem kao što je i on bio;                               

Suprotno (ne biti poput njega, ne ljubiti kao On, a ne biti vezan za Oca kao on) dovodi nas do iskliznuća u životu našeg kršćanskog bića. Čemu vjera i nada – čemu ti putevi našeg kršćanskog života – ako nema one praktične posljedice koja označava našu vezanost za Evanđelja?

Isus je glava “crkvenog vlak” koji otvara krov samog neba da bi, poslje mi, doživjeli istu sreću, kao što je i negova. Nebo nas očekuje i zato što nas očekuje, vjerujemo da je vrijedno uložiti na Isusa, da nas izbavi iz našeg okruženja, kao što je to On činio i da znamo da ovaj naš svijet ima početak i kraj: a taj početak i kraj je Bog. Je li nebo obzor našeg truda, rada, razmišljanja?

2. Isus nam još jednom daje svjedočanstvo o tome tko je on: Sin Božji. I ne zaboravimo, kao takav, on je glava, lokomotiva. On kao glava moli na kraju svog ovozemaljskog života. Njegova molitva je: “Sacuvaj ih da budu jedno”.

Kad čujemo ovu Isusovu molitvu, stječe se dojam da nije uslišana. Ne od Boga, nego od njegovih sljedbenika, od kršćana. Ima jedno sredstvo kojim se može obratiti svijet – obećava Isus, a to je da kršćani budu jedno i da budu prožeti ljubavlju. Zato, svaki je kršćanin nosilac jedinstva i razdora. Bilo da se radi o našoj zajednici, obitelji, bilo o Crkvi. Svi bi mi kršćani trebali postati svjesni odgovornosti.