BLAGDANSKA MISAO – SVI SVETI

1. studenog, početak predzadnjeg mjeseca 2019., pozdravlja nas velikom svetkovinom Svih Svetih. Nema bolje kateheze, pri završetku ove godine, nego razmišljati o tom ogromnom mozaiku muškaraca i žena (službeno ili neslužbeno proglašeni od strane Crkve), koji su pokušali živjeti godine svog života s ovih osam boja koje su Blaženstva. Rođeni i, malo pomalo (neki prije neki kasnije i) shvatili jednu stvar: putovanje s Bogom, iz ruke Božje, s dahom Duha, je vrijedilo muke do kraja.                                                                                         

Poviri smo danas na balkon neba i, s Apokalipsom u ruci, također se pitamo: Tko su oni? Odakle su došli? Gdje idu? Ali pitamo se još jedno –  četvrto pitanje: Kako su oni to postigli? Oni, sveci Božji, nisu pokleknuli, klonuli (vjerojatno su imali sumnji, kriza i neprospavanih noći) došli su do cilja kršćanske savršenosti. Nije to bilo lako.                                                     

Ali, živjeli su život s Evanđeljem kao pravilom ponašanja. Sanjali su život poslije smrti koji je obećao Krist (a u današnjem društvu se skriva i ušutkava sve što zvuči kao nevidljivo ili nestvarno).

Blagdan Svih svetih je poziv za oporavak duha i kršćanskog hrama.

NEDJELJNA MISAO 30. KG

Nastavili smo put koji vodi u Jeruzalem. Mi i dalje hodočastimo i učimo od učenika. Danas smo slušali drugu prispodobu, kratku, ali značajnu.

 Jao onima koji se pouzdavaju u sami sebe!

Isus govori ovu prispodobu zbog nekih koji su se smatrali pravednici, osjećali su sigurni u sami sebe, a prezirali druge. Duhovni i vjerski duh farizeja dobro nam je poznat. Istina je da su evanđelisti na neki način malo preuveličavali ovu situaciju. Ali ovi su bili velika skupina i, u mnogim pogledima, odabrani zbog svoje strogosti i praktičnog življenja zakona. Pomno su provodili Mojsijev zakon u cijelosti. Revno su služili u sinagogama i to proširili po cijeloj zemlji. Davali su milostinju od svoje imovine. Strogo su obdržavali zakone obredne čistoće. Vjerovali su u uskrsnuće mrtvih i život na onom svijetu koji je sretniji i vječan. Vjerovali su u anđele. Jako su častili Pismo. Ustrajno su se posvećivali molitvi. Ali su se osjećali čisti, izabrani i sveci.   Prezirali su nemarne, nepažljive i one koji malo prakticiraju vjeru, što je za njih bilo bitno.                                                                                           

Nisu bili skloni milosrđu, razumijevanju i prihvaćanju onih koji ne misle ili žive poput njih. Sebe su smatrali privilegiranima i nisu baš lako komunicirali s carinicima i grešnicima. Ovaj način provođenja svog života smatrali su ponosom i vrlo sigurnim.

Isticali su svoje zasluge, ali su prezirali druge. E ovo je ono što je Isusa najviše uzdrmalo.

 Ovaj je otišao kući pomiren s Bogom a onaj ne!

Drugi je otišao kući opravdan, a ne onaj. Farizej je stao u najvidljiviji dio hrama, jer je to tako osjećao i to mu je bila navika: da tako moli. Razmišlja o svojim djelima; da zahvali Bogu; Da je ponosan da nije kao carinik (prezire druge!). Je li mogao bolje i ljepše moliti? Njegovo ponašanje se čini besprijekornim. Ali, nije bilo onog bitnog: on nije doživio milost Božju. U biti on ne zna tko je taj Bog kojem se moli i klanja. On nije otkrio pravo lice Boga. Carinik, je ostao daleko, skriven, neugodno mu je ići naprijed.   I samo citira prve riječi Psalma 51: Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome, po velikom smilovanju svome izbriši moje grijehe. I nastavlja moliti psalam gdje susreće ovaj izraz: srce raskajano i ponizno Bože nećeš prezreti.                                                             

Carinik može ponuditi Bogu samo raskalašen i nevaljan život, iskreno priznanje i raskajano i ponizno srce (kao izgubljeni sin).                                                                                             

 Bog ima dosta prostora za djelovanje. I to čini: prihvaća ga, grli ga, oprašta mu i vraća njihovo prijateljstvo. Bog je bio zadovoljan u stavu carinika. A kad mu je taknuo srce, on je razumio bolje tko je uistinu Bog Isusa Krista: to je Otac pun milosrđa i uvijek spreman oprostiti. Pravednost je dar Božji koji primaju oni koji se otvore njegovoj milosti milosrđu. Hodanje u poniznosti znači živjeti u istini.

Vidjeli smo dva primjera, modela koji su postojali u Isusovo vrijeme. Ali su i dalje upozorenje vjernicima našeg vremena. Samo od tamo možemo biti uvjerljivi svjedoci u svijetu koji očajnički treba.

Ponekad smo tako “farizeji” i ne shvaćajući da sve dolazi od Boga.

Ponekad iz nas izvire poniznosti koju nosimo u nama i odlučimo stati na kraj hrama odlažući kofer starih i negativnih sjećanja, ne razmišljajući da ih je davno Bog zaboravio.

ŽUPSKE OBAVIJESTI 29. KG

  • U subotu, 26.10.2019. u 10 sati bit će roditeljski sastanak za prvopričesnike.
  • Naša župa organizira odlazak na susret mladih u Wroclaw (Poljska). Uz ovaj susret posjetit će i gradove: Graz, Prag i Bratislavu. Cijelo ovo putovanje i susret bit će od 27.12.2019. – 3.1.2020. godine

Informacije možete pogledati na plakatu na ulazu u crkvu ili se javiti pateru Anti.

NEDJELJNA MISAO 28. KG

Život je težak, i sigurno smo to imali prilike iskusiti iz prve ruke, kad smo kroz život išli sami. Kada smo –zbor različitih okolnosti- ostavljeni na rub odluke, radosti ili rub osjećaja ljudi koje najviše volimo.

U Isusovo vrijeme, gubavci, su vikali izdaleka. Živjeli su u udaljenim područjima; Nisu se družili s drugim ljudima. Nije ih toliko boljela bolest, koja je bila na njihovoj koži, boljelo ih je društveno odbijanje i činjenica da se, na primjer, to smatra božanskim prokletstvom. Oni su, ukratko, živi mrtvaci. Jer, zašto živjeti ako ne možeš živjeti s onima koje najviše voliš?           

Mi također, u različitim situacijama, molimo Gospodina: “Smiluj nam se.” Kad nas svijet odbacuje, jer se ne ponašamo po nekim svjetskim standardima. Kada se naš glas ne uvažava za ništa…

Što je to guba danas? Nedavno nas je papa podsjetio da sve organizacija u Crkve i nisu baš dobre, i da ponekad mogu postati i poteškoća, postati guba za evangelizaciju. Možemo, između ostalog, vidjeti danas neke koje utječu na naš duhovni i društveni život:

-Guba apatije. Oni koji žive daleko od optimizma. Oni su bačena u svoj svijet, svijet koji je teško prihvatiti i grub da se živi u njemu.                                                                               

-Guba razočaranje. Ponavljam to toliko puta, i prisjećajući se evanđelja ovih prethodnih tjedana, zašto ima toliko ljudi koji žive u stalnoj tjeskobi?

-Guba nevjere, sumnje. Ovo je daleko najozbiljnija i najteža guba danas. Muškarci i žene, prijatelji poznati i nepoznati (čak i unutar vlastitih obitelji) koji žive izvan vjere, crkve i samo se sjete da Isus postoji u povremenim trenucima svoga života.

Vičimo i mi danas. Smiluj nam se! Ali to recimo s uvjerenjem.

A iznad svega, budimo zahvalni. Nije sve što jesmo, zbog nas. Sve što imamo, nije rezultat samo našeg truda. Sve što postignemo, nije jednostavno sreća. Bog ima puno veze s tim!

Danas, dopustimo sebi malo svetog ponosa, mi koji smo na Euharistiji smo poput tog zahvalnog Samarijanca ( koji smo potreseni gubom koja nas je zatekla kroz tjedan: napor, znoj, komplikacije, posao, podmetanja, neugodnosti) i dođimo u susret Gospodinu da mu zahvalimo. Jer nas je obnovio. Jer smo postali ponovno njegov narod. Jer nas jača svojom EuharistiJom. Jer nas krijepi svojom Riječi. I, da ne zaboravimo, da nam daje svoje spasenje.

JL