NEDJELJNA MISAO 32. KG

Saduceji, koji nisu vjerovali u uskrsnuće, izrugivali su one koji su izražavali svoju vjeru u uskrsnuće. Danas, kao i onda, puno uličnih anketa govore da je visok postotak katolika koji ne vjeruju u uskrsnuće. Ali na žalost, takvima se može jedino odgovoriti: da oni nisu ni katolici niti su kršćani. Zašto? Jer se kršćanstvo temelji na toj temeljnoj istinu: Krist je uskrsnu a, s njim, smo i mi uskrsnuli. Sv. Pavao kaže: „Ako Krist nije uskrsnu, uzalud je vjera naša“. Dakle, kršćanstvo stoji ili pada na uskrsnuću.

Biti svjedok ove istine je kršćansko poslanje, koje možda izgleda teško, ali to postaje znak snage i živosti vjere a, iznad svega, naše vjernosti Isusu.

Nakon slavlja blagdan Svih svetih i Dušnog dana, nameće nam se jedna misao:

-Vrednujemo li i držimo li sjećanje na naše pokojne?

-Poštujemo li njihove ostatke? Zapanjujuće je, barem u nekim dijelovima svijeta, kako se podižu spomenici kućnim ljubimcima, a s druge strane, kremiraju ostatke svojih najmilijih i taj pepeo bacaju po planinama, u more ili vrtovima. Je li to uredu? Gdje je onda sjećanje na naše pokojne? Je li nam smetaju? Možda nas dekomodiraju jer ih nekako moramo posjetiti bar jednom godišnje? Nešto, u tom smislu, moramo promijeniti na bolje. Mi smo sjeme nade, i zar prema tom sjemenu, ne bi trebalo postupati s pažnjom i staviti ga na dostojno mjesto? U zadnje vrijem i mediju su donijeli vijest da je papa donio uredbu kako se vjernici trebaju ponašati sa pepelom kremiranih osoba,  i jasno je rekao da se pepeo ne smije okolo bacati, nego dostojanstveno pokopati.

Kao kršćani, i kao ona makabejska djece, naša nada je u Bogu. Znamo da je bolje da umremo prema Bogu nego obuzeti hladnoćom i nevjerom u svijetu.

Protiv onih koji vjeruju samo u ono što vide, -po riječi Božjoj- i po njegovoj smrti i uskrsnuću, mi vjerujemo ono što ne vidimo: u uskrsnuće!

Kad je jedan profesor ateist upitao studenta što on misli o ovoj temi, on je odgovorio: “Gle, ako nešto ima, puno toga ću dobiti… a ako ne postoji ništa (što ne vjerujem), neće izgubiti ništa više nego vi, a osim toga, ja ću su živjeli s nadom. “

Vrijedi, prijatelji, vjerovati i uzdati se u riječi Božje. Vrijedi patnje, klevete i poruge, nerazumijevanje ili zlo cerekanje kad znamo da, nakon patnje i kušnji, imamo vječni život s Gospodinom, oni koji duboko vjeruju u Njega. I, na kraju, Bog je taj koji se zadnji smije.

I nakon ismijavanja saduceja, Isus potvrđuje da postoji život nakon smrti. I jasno je da se život na nebu razlikuje od života na Zemlji. A, naša radost će biti u Božjoj prisutnosti.

JL