NEDJELJNA MISAO – DRUGA DOŠAŠĆA

Dolazak djeteta u kuću, između ostalog, uvijek pretpostavlja i neke promjene – društvene, osobne, pa čak i estetske. Mjesto buke pretvaraju u mjesto tišine, “ja” pretvara u “on”, a uključuje i čistoću koja nekako i osigurava zdravlje.                  

Bog koji je došao kao “dijete” od nas traži promjenu. Zašto? Zato što je to “dijete” stvarno dobra vijest koja u naš život unosi sreću.

Pomalo već uronjeni u došašće, u susret nam dolazi jedna jedinstvena osoba, s okusom pustinje, umjerenosti – trezvenosti, s krikom, promjenom, obnovom i pozivom na pokoru: Ivan Krstitelj.

Božić, u kojem slavimo događaja rođenja Isusova, ohrabruje nas da preuredimo verziju našeg života. Jer, naše življenje, naša razmišljanja i naše biće … možda je pomalo zastarjelo.

Došašće, u ovu drugu nedjelju, poziva nas da promijenimo “čip”. Da instaliramo novu verziju za naš život! Isus dolazi! Ne zavrjeđuje li njegov dolazak našu promjenu?

Ivan Krstitelj je vapaj Crkve koja nas, aktivno i pasivno, potiče da podignemo antene vjere. Gdje smo stavili naše ciljeve, želje ili nastojanja?

Ivan je novost čitave Crkve koji nas, prije Božića, potiče da idemo u susret Gospodinu koji dolazi. Hoćemo li biti u mogućnosti pripremiti dostojno prebivalište, neke dobre putove, i kad se dijete Isus rodi ne nađe nas da se klanjamo pred nekim drugim  bogovima?

Ivan Krstitelj je glas koji se nikad ne umori. Objava (govor, vika) u beskrajnoj pustinji, gdje su se mnogi izgubili. Krik koji nije namijenjen ničemu drugom doli sreći čovječanstva; povratak Bogu onih muškaraca i žena koji su, zbunjeni bukom ovoga svijeta, trebaju čuti slatku poruku: Bog dolazi da nas spasi!

Toliko puta, Došašće,  nam napominje da je to vrijeme nade, radosti i pokore. Ali, nije li dolazak novog člana u obitelji,  motiv i razlog za temeljitije i pažljivije čišćenje cijele unutrašnjosti kuće? Ne zaslužuje li Gospodin da ono, što kvari naše biće, promijenimo;  da njegovo rođenje bude nešto stvarno i opipljivo u dubini naše duše.

Došašće, osim što je vrijeme nade … je vrijeme kada se režu voćke. Mogli bi i mi odrezati one grane koje su u našoj nutrini višak ili bez voća, koje su podivljale.

Ne zaslužuje li Bog ovo i više od ovoga?

Neka naša kuća, srce i duša, budu dobro raspoređeni u četiri tjedna da, Božić, ostavi trag i izobilje u našem biće.

JL