NEDJELJNA MISAO 1. KOR A

Izgleda da čovjek luta u ogromnoj pustinji čišćenja i pokore. Vjerojatno nam se baš ne sviđaju ove riječi! Ove riječi i poruke se čuje tako rijetko u medijima ili u prijedlozima naših državnih i lokalnih vođa! Do sada su nam govorili sve suprotno: protiv čišćenja, spominju korupciju; protiv pokore, govore o raskoši ili udobnosti.

Ali, Isus nam dolazi ususret. Da bi bili vjerni Bogu, kako je On sam bio u svojoj borbi sa zlom, moramo odgovoriti vjerom, nadom i ljubavlju.

Isus nije žudio za kruhom u trenucima gladi, i kad bi odbijao tako ukusnu hranu, to je bilo zato jer je slijedio Božju volju da on bude kruh ljubavi za čovječanstva. Više je volio biti hrana nego jesti. Kasnije je i sam rekao za sebe „ja sam kruh živi i tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će zauvijek“.

Isus se nije htio pokloniti pred zlom. Zašto? Zato što mu je to priječila njegova vjera u Oca, duboka i nepokolebljiva vjera. Znao je da će, ako se pokloni, tom gestom završiti svoju slobodu i započeo svoju konačnu sudbinu.                               

Gledajući oko sebe možemo zaključiti da nas se stalno zove da se klanjamo i klečimo pred nekim bogovima koji, poslije, tako ispada, postanu bič za naše zdravlje i dobrobit.                        

Do jučer nam se govorilo “jedi, troši, putuj, trči i uživaj”. Danas, iz istog izvora, čujemo suprotno: ne troši, ne putuju, ne pali svjetlo, i ako imate auto … ne vozi više od 100 kilometara na sat. Živimo u stalnoj suprotnosti i zbunjenosti: tenta nas da kušamo slatko i onda odjednom postanemo razočarani, i sve postaje gorak okus.

Kršćanski život, poput Isusa u pustinji, je poziv na zrelost i dosljednost. Bog pomno prati naše korake, brine za nas, čuva nas na zavojitim cestama života (iako nam se ponekad čini da nije tako)… .ali, Bog, ne može stalno biti u toku naših budalaština, naših ucjena ili našeg nedostatka predanosti.

2. Bilo bi dobro, na ovu prvu korizmenu nedjelju, napraviti ozbiljnu promišljanje o tome da nam kušnje dolaze u susret i kako ćemo reagirati na njih. Hoćemo li biti obeshrabreni, zbunjeni, pasti u beznađe ili zabludu.

Kršćanski život je stalna borba: između dobra i zla, između bogatstva i siromaštva, između Boga i bogova koje susrećemo u našem putovanju kroz svijet. Isus je imao i mi, stalno imamo borbe i kušnje. Na koju stranu ćemo mi stati?

Promišljajmo o tome ovaj prvi korizmeni tjedan.

JL

NEDJELJNA MISAO 7. KG

Gledajući ljudski, nije baš lako, svojom vlastitom voljom, ljubiti neprijatelje. Na mržnju odgovoriti – ljubavlju? Na nasilje – blagošću? Na sramotu – poniznošću? Kako doći do tog stupnja kršćanske savršenosti? Kako dobrim odgovoriti na zlo? Ne volim baš ni slušati ni pričati pobožne priče, ali mi se čini da bi ovo mogli postići jedino da u središte našeg postojanja stavimo samog Boga. Jer je on izvor dobrote i kada Bog potpuno oblikuje svakodnevni život neke osobe, ta osoba je u mogućnosti da dostigne stupanj savršenstva ili do ove utopiju koja nam se može činiti u današnjem evanđelju.                             

Osnovna karakteristika Boga je da je on sama dobrota, sama ljubav. I, Bog, ne može učiniti ništa drugo doli: ljubiti. Mnoga njegova djeca ga mogu zaboraviti, naružiti njegovo ime i sumnjati u njegovo postojanje. Bog će, međutim, opet odgovoriti s onim što ima i što nudi: ljubav.

Bog je uvijek spreman oprostiti. To je razlika između njega i nas; bez mlitavosti i bez napora, oprašta, zaboravlja i daje ljubav. Mi, iz naše ljudskosti, doziramo oprost, košta nas da zaboravimo i dajemo ljubav na kapaljku. Po istoj logici, kraj Evanđelja ove nedjelje nam oslikava:  živjeti s Bogom znači da težimo savršenstvu; vidjeti stvari onako kako ih Bog vidi i reagira, čak i nelogične i kontradiktorne situacije, za svjedočenje vjere. Nemoguće? S Bogom sigurno nije.

Često se kaže da su imitacije uvijek loše. Ali, život kršćanina, mora biti imitacija, odjek stavova, misli, djela i želje Isusa Krista. Dakle, otvoriti se bez straha, gledati u nebo kada patimo na zemlji, razmišljati o velikoj pouci koju nam Isus daje na križu (njegovoj sveopćoj ljubavi)  – mogu biti savršeno jasni znakovi da želimo živjeti sljedeći njega i da, između ostalog, priželjkujemo (provodeći u praksi) kršćansko savršenstvo: da se u susretima s drugim ljudima, može otkriti  živost i iskrenost naše ljubavi.

Ima pet neprijatelji koji ustaje na ovu avanturu ljubavi prema neprijateljima i želju da se ugodi Bogu i da budemo slika njegove ljubavi: egocentrizam (vidimo samo sebe); sebičnost (volim se previše); individualizam (živjeti kao da sve ovisi o nama); racionalizam (mislimo o tome je li šta gubimo ili dobivamo, kada je u pitanju vjera ili religija) i odsustvo Boga (kada u središtu stavljamo isključivo vlastitu dobrobiti a Boga ostavljamo po strani).                                                                                           

Ako se želimo suočiti s tim neprijateljima ima puno oružja da se suočimo: molitva, solidarnost, vjera, zajednica i obećanja Isusa, snagom Duha, nam pomaže do dana kada će ponovno doći. Kakve će nas naći? Boreći se protiv neprijatelja kršćanskoga života ili im se pokoravajući? Slažući se s onima koji na strani našeg razmišljanja ili se pokoravamo onima koji misle drugačije od nas? Otvorenim vratima za bratstvo ili zatvorenim balkonima prema onima koje smo osvojili?

Kamo sreće da nam, Gospodin, pomogne učiniti naš život kao žrtvu i ljubav koja nije isključiva. Nije to baš lako, dapače teško je, ali s Bogom, može biti moguće.

jl

NEDJELJNA MISAO 5. KG

S ČIM POSOLITI I S KIM OSVIJETLITI?

Onaj koji se sam označio kao “svjetlo svijeta”, moli nas ove nedjelje da budemo to i mi: svjetlo za druge!                               

Jedno dijete pitalo je svog oca: „Tata, kako svjetlost dolazi u našu kuću? Sine, svjetlo dolazi u našu kuću jer je naša kuća povezan žicama do elektrane. Bez njezine sile svjetlo ne bi bilo moguće u našoj kući.

Kršćani će moći biti svjetlo samo ako smo povezani u veliki izvor duhovne snage, milosti i istine koja je Isus Krist.

Nezamislivo je da kanal ima svoj tok, ako nije navezan za rijeke, branu ili izvor. Teško je, jako teško, obavljati svoju zadaću, obavljati Isusovu želju, da budemo svjetlo u mraku ili da budemo sol u tolikoj bljutavosti kojom obiluje ovaj naš svijet, ako nismo u punom zajedništvu s Njim.

Samo Krist može sjati istinskim svjetlom. Samo Krist, kroz male svjetiljke, koje su njegovi vjernici, može ponuditi okus vječnosti i sreće tolikim muškarcima i ženama koji, na obzoru svog života, vide samo neuspjeh, dosada ili umor. Hoćemo li biti hrabri da otvorimo soljenku našeg kršćanskog života, gdje god se kuha sudbinu našeg društva? Zašto mi -učestalo- radije prolazimo neopaženo, bez davanja kršćanske boje u mnogim situacijama koje zahtijevaju naše mišljenje ili našu aktivnu prisutnost kao sljedbenici Krista?

“Osoliti i osvijetliti” su dvije odgovornosti kršćanskog života. Kada gubimo snagu i kada naša vjera gubi životnost; kada se skrivamo ili prikrivamo u podrumu našeg privatnog života … nešto se ozbiljno događa. Kome moramo ići? S kime moramo osvijetliti? Ni manje ni više nego po Krista i s Kristom.                                                                                 Znamo da samo djelovanje nije najvažnije u našem kršćanskom životu, ali je isto tako istina, da puno puta zbog lažnog poštovanja ili prekomjerne tolerancije … sramimo se, pa čak je nekih i strah da se predstave kao oni što jesu (kao katolici) i da mi ponudimo našem svijetu, našem mjestu ili gradu stil života koji se temelji na evanđelju Isusa Krista. Zašto? Zato jer će ih hvaliti i oni će se uvaliti u tunele udobnog život bez ograničenja, a za svijet ih nije brige. Trebamo biti sol i svjetlo i u svojoj kući i na poslu o u društvu. Bolje je ne biti sol, nego biti bljutava sol od koje nema koristi. Bolje je biti ateist, nego krivi vjernik, koji će biti jazavac u vjerskom smislu i samo se skrivati po svojim udobnim rupama.

Trudimo se biti sol (onakva sol koja će davati hrani lijepi ukus) i svjetlo, s riječima i dobrim djelima kao svjedočanstvom našeg zajedništva s Kristom i neka to bude naše osobno zalaganje i naše uvjerenje da, s Kristom, ovaj svijet može biti zaista bolji … s ljepšim okusom i s više svijetla za budućnost čovjeka.

JL