NEDJELJNA MISAO 5. KORIZMENA A

Smrt je važan dio našeg čovještva. Nije neobično čuti o smrti i o ljudima koji umiru, ali ustajanje iz mrtvih, nije uobičajena pojava. U Bibliji imamo priče o ljudima koji se vraćaju nakon smrti pomoću nekih božanskih intervencija.

Ilija i Elizej vratili su ljude životu molitvama Bogu (1.Kr 17: 17-24; 2.Kr 4:17-37).  Isus je uskrisio Jairovu kćer (Lk 8: 41-42, 49-56), kao i sina udovice iz Naina (Lk 7: 11-17). Međutim, oživljavanje Lazara nije samo neobično (bio je mrtav četiri dana i raspadao se), već je ispunjen i mnogim podukama koje su svojstvene za Kristovo poslanje kao i za naš život kao kršćana, posebno u kontekstu korizmenog vremena.

Promotrimo Lazarovu bolest, smrt i uskrsnuće, primjenjujući ih na naš život.

Lazarova bolest

Čitanje evanđelja započinje tako što nam govori da je Lazar bolestan, ali mi ne znamo detalje njegove bolesti. Bolest razumijevamo kao bolest tijela ili uma. U toj je situaciji Lazar mogao patiti od vrlo teške bolesti koja je prkosila svakoj medicinskoj pomoći; to bi moglo objasniti zašto je obitelj tražila Isusovu pažnju. Isus od glasnika saznaje da je, onaj koga ljubi, bolestan i kao odgovor kaže da ta bolest nije na smrt.

Tu bolest možemo razumjeti i u našem kontekstu kao odvajanje od Boga (Iv 15,5). Odvajanje od Boga znači da živimo u grijehu. Grijeh stvara prepreku između nas i Boga (Iz 59,2). Svi smo bolesni na jedan ili drugi način (Rim 3:23). Naše bolesti trebaju Isusovu pažnju čija iscjeliteljska moć nadilazi sve.

Molimo se da nas bolesti poput Lazarove ne vode u smrt. Neke bolesti (grijeh) mogu dovesti do smrti, ali druge ne rezultiraju smrću (1. Iv 5,16), posebno kada se obratimo Isusu, kao što je učinila obitelj Lazara u današnjem evanđelju.

Lazarova smrt

Smrt je prestanak svih životnih funkcija u tijelu. Lazar je na kraju umro (fizički) usprkos svim naporima da ga se spasi od smrti, što je uključivalo i poziv Isusa Krista. U pripovijesti nam se govori da je Isus ostao tamo gdje je bio dva dana nakon vijesti o prijateljevoj bolesti. Obično bi čovjek očekivao da on sve ostavi i krene u Betaniju.

Božje vrijeme je ono što ljudski nazivamo kašnjenjem. S Bogom ne postoji ništa poput kašnjenja. Božji se plan događa u Njegovo vlastito vrijeme. Zato se od nas traži da budemo hrabri i ufamo se u Gospodina (Ps 27:14).

Razlog našeg “zatezanja” Gospodina može se vidjeti iz ranije izjave koju je dao: “Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Božji Sin.” Da je otišao ranije, ta slava se ne bi dogodila. Neke stvari koje se događaju u našim životima namijenjene su slavi Božjoj; i zato se opustimo!

Isusove suze

Ovo će biti jedno od rijetkih mjesta gdje će Isus izričito plakati. U Lukinu evanđelju (19:14) plakao je nad Jeruzalemom, zbog duša koje su tamo izgubljene. Za vrijeme raspeća smo čuli kako viče snažnim glasom: „Bože moj! Bože moj, zašto si me ostavio” (Mt.27, 26).

Isusove suze nisu bile samo zbog smrti prijatelja, uostalom, on ga je i vratio u život. Isus je plakao zbog naših grijeha koji nas vode u smrt. Isus je plakao zbog nedostatka naše vjere koje su Marta i Marija izrazile kada su rekle: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.” Kako bi to pokazao, Isus reče Marti: “vjeruješ li?” Drugim riječima, “gdje je tvoja vjera.” Isus, još uvijek plače kada se pojavi nedostatka vjere u njega.

Lazarov grob

Lazar je bio mrtav četiri dana prije nego je Isus došao. Po Martinim riječima, u grobu se mogao osjetiti neugodan miris. Sada grob upućuje na više od samog mjesta ukopa. Zapravo imamo puno grobnica s kojima se u životu susrećemo u obliku frustrirajućih iskustava koja nas okružuju. Ali najveća grobnica je grijeha. Naš Gospodin došao je da nas oslobodi ne samo grijeha, nego i njegove grobnice.

Lazarov grob odražava grob Isusa Krista. Na Lazarovu grobu vraćen je smrtni život, ali na grobu Isusa Krista obnovljen je vječni život. Na grobu Lazara čovjek je ponovno oživio. Na grobu Isus Krista, Sin Čovječji ustao je da više ne umire.

Lazarovo ustajanje

Nakon što je kamen, koji je služio za zatvaranje grobnice, uklonjen, Isus je pozvao Lazara da izađe, i on je izašao. I danas smo mi pozvani da izađemo iz raznih naših grobova. Mrtav čovjek se vratio u život. Međutim, iz pripovijesti se čini da je iskočio iz groba, jer je još uvijek bio u odjeći za ukop. Zato je Isus zapovjedio: “Odriješite ga i pustite neka ide!”

Ova je scena vrlo značajna. Kad je Isus ustao iz mrtvih, nije trebao nikoga da ga odveže, iako mu je plašt pokrivao tijelo. To pokazuje razliku između Lazarovog oživljavanja i Isusova uskrsnuća po njegovoj sili. Nije bila potrebna pomoć, za razliku od Lazara koji je trebao neku pomoć.

Lazar predstavlja sve nas koji se trebamo osloboditi toliko ludosti i grijeha u svom životu. Primjećujemo da nije sam Isus taj koji je odvezao Lazara. Ovo nas podsjeća da je Isus odredio neke ljude da oslobode one koji su vezani grijehom. U Matejevom evanđelju (18:18) on kaže: “sve što svežete za zemlju , bit će svezano i na nebu, i što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebu.”

Lazarovo oživljavanje, na neki način nas podsjeća i na sakrament pokore kroz koji smo oslobođeni grijeha riječima i postupcima svećenika koji predstavlja Krista (Iv 20,23).

Danas vidimo prikaz uskrsnuća i priču o Uskrsu. Pozvani smo prepoznati činjenicu da nas grijeh može ubiti i staviti u grobu, ali da nas moć Gospoda Isusa Krista može uskrsnuti.

Želim vam ugodan i koristan tjedan.

FRB

NEDJELJNA MISAO 4. KORIZMENA A

Tijekom Svjetskog dana vida, 12. listopada 2017., Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) napravila je prezentaciju u kojoj je donijela podatak da oko 253 milijuna ljudi u svijetu ima oštećenje vida, od čega je 36 milijuna slijepo. 

U današnjem Evanđelju, učimo o čovjeku koji se rodio slijep. Može se primijetiti da se stanje slijepca pokazalo predmetom zanimanja Isusovih učenika. Uglavnom su pitali tko je odgovoran za njegovo sljepilo, čovjek ili njegovi roditelji. Kao i učenici, često mislimo da je svaka bolest posljedica nekog prethodnog zlog djela. Ali Isus pojašnjava da čovjekovo stanje nije ni njegova krivnja ni njegovih roditelja, već da će, kroz njegovo oštećenje, biti vidljiva Božja djela. 

Moramo vidjeti više nego ljudskim očima da bismo shvatili kako nečija invalidnost može prikazati djela Božja.

Zatim, Isus nastavlja izlječenjem čovjeka, i on to čini na sasvim drugačiji način. Pljunuvši po zemlji, napravi blato sa slinom koju je razmazao po čovjekovim očima i poslao ga da se opere u bazenu u Siloamu. Ne znamo kako je tada mogao doći do bazena u Siloamu. Moguće je da mu je netko ponudio da ga odvede u bazen, a to nam govori da smo potrebni jedni drugima na našem putovanju od sljepoće do vida.

Susjedi i drugi ljudi koji su čovjeka poznavali kao slijepog prosjaka bili su šokirani kada su ga vidjeli kako se kreće potpunim fizičkim vidom. Često nas Bog blagoslovi da zadivimo ljude oko nas. 

A farizeji se pitaju tko ga je izliječio. 

Kako se lijepo može primijetiti čovjekovo uvjerenje i svjedočenje Isusa Krista usred ispitivanja. Izjavio je da je Isus Krist prorok, pravedan čovjek, a kad se ponovno susreo s Isusom nakon što su ga izbacili iz hrama, ispovjedio je vjeru u Isusa Krista, nazvao ga Gospodinom i poklonio mu.

Pogled na evanđeosku pripovijest pokazuje da je čovjek, koji se od rođenja smatrao slijepim, imao dubok duhovni vid. Suprotno tome, farizeji i njegovi susjedi koji su imali fizički vid bili su duhovno slijepi.  Prorok Jeremija osudio je takve ljude kao budale koji imaju oči, ali ne vidje i uši, ali ne čuju (Jer 5,21). Potrebno je samo s duhovnim pogledom priznati da je Isus Krist Gospodin i da mu se klanjamo. 

Ako je jedino što vidimo meso, tada postoji potreba da se iskreno molimo za duhovni vid. 

Moramo duhovno otvoriti oči, posebno u ovom trenutku naše ljudske povijesti, kada prolazimo kroz ozbiljne zdravstvene turbulencije s pandemijom koronavirusa. Nema sumnje da Bog govori čovječanstvu sa trenutnom situacijom, a moglo bi se sumnjati da ljudi vide što se događa s duhovnog stajališta.

Mi vjernici nastavljamo naše korizmeno putovanje (pa i u karanteni), usredotočimo se na Isusa koji ima moć izbaviti nas iz naše sljepoće uzrokovane pretjeranom ovisnošću o materijalizmu i ovozemaljskom zadovoljstvu. Otvorimo duhovne oči da vidimo što Bog želi da vidimo kako bismo mogli živjeti svoj život u poslušnosti Njemu.

Duhovne oči su Riječ Božja.

FRB

OBAVIJESTI

Dragi vjernici

biskupi Hrvatske biskupske konferencije, donijeli su privremene mjere koje stupaju na snagu u petak, 20. ožujka 2020. i traju do drugačije odluke.

  • Da bi se izbjeglo širenje bolesti COVID-19 i očuvalo zdravlje stanovništva, sve se svete mise, slavlja sakramenata, sakramentala, pučke pobožnosti, župna slavlja i drugi događaji i svi sastanci otkazuju do daljnjega, kako unutar zatvorenih prostora tako i na otvorenim prostorima.
  • Neka vjernici ovu obvezu zamjene molitvom, postom, dobrim djelima, čitanjem Božje riječi, molitvenim sudjelovanjem u prijenosu euharistijskoga i drugih slavlja, prenošenih putem radija, televizije i drugih elektroničkih sredstava. Neka se tijekom prijenosa euharistijskog slavlja posebno združe primanjem duhovne pričesti.

– Neka crkve za vrijeme trajanja epidemije budu otvorene isključivo pod sljedećim uvjetima:

a) crkve su otvorene samo za osobnu molitvu zdravih vjernika koji su bez simptoma akutne plućne bolesti;

b) u crkvi istodobno smije biti prisutno najviše deset osoba pazeći pritom da razmak između osoba bude barem 2 metra;

c) crkva otvorena za vjernike mora imati stalno otvorena vrata, uz mjere pojačane higijene i svakodnevnog čišćenja.

  • Slavlje sakramenta ispovijedi i bolesničkoga pomazanja ne može se slaviti do daljnjega, osim u smrtnoj pogibelji.
  • Župni i drugi crkveni uredi te crkveni arhivi ostaju zatvoreni do daljnjega. Vjernici se mogu obratiti navedenim ustanovama isključivo telefonom ili elektroničkom poštom.

Podsjećamo vjernike da nam je svima kršćanska dužnost posvjedočiti solidarnost i učiniti sve da bi se spriječilo širenje virusa. Pretvorimo ovu krizu u prigodu da, unatoč ovoj kušnji, u nadi budemo radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani (usp. Rim 12,12).

Neka molitva, post i djela ljubavi ostanu obilježje ovoga korizmenog vremena, a molitva za zdravlje i blagoslov našega naroda i drugih hrvatskih građana u ovom izazovnom vremenu neka bude ustrajna.

Moleći zagovor Blažene Djevice Marije, Zdravlja bolesnih, u Gospodinu vas pozdravljamo.

SV. MISE KOJE STE UPISALI NA ODREĐENI DATUM, BIT ĆE SLAVLJENE U SAMOSTANSKOJ KAPELI TAJ DAN

Obavijesti možete pratiti na našoj web stranici:                        

dominikanski-samostan-st.hr

OBAVIJESTI 3. KOR 15.3.2020.

  • Danas obilježavamo dan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Zato ćemo milostinju prikupljenu na današnjim sv. Misama poslati za potrebe Crkve u Bosni i Hercegovini.
  • Zbog pojave koronavirusa u Hrvatskoj, Nadbiskupija splitsko-makarska je donijela odredbe kako se ponašati u crkvi za vrijeme sv. Mise. Izdvajamo neke stvari: ne pruža se znak mira i sveta pričest se dijeli isključivo na ruku… Detaljne upute možete pročitati na ulazu u našu crkvu i na Internet stranicama naše Nadbiskupije.
  • Također, vjeronauka u župi nema do daljnjega.
  • Pobožnost Križnog puta ćemo imati redovito kroz vrijeme korizme. U ovo vrijeme panike, jedino molitva donosi mir.

Sve informacije o događanjima u župi možete pratiti na našoj Internet stranici dominikanski-samostan-st.hr

NEDJELJNA MISAO 3. KORIZMENA A

Puno puta cijenimo stvari koje nemamo ili kada su neke stvari rijetke. To se na primjer događa s vodom u velikom dijelu ovog našeg svijeta. A žedna su i grla čovječanstva.

Kao što zemlja bude žedna, nešto slično se dogodilo i s Isusom. Bio je umoran, žedan i zamolio je vode. Na rubu bunara, Samarijanka, želi ostati neprimjećena (što je također važno), ali Isus joj nudi drugu vodu koja donosi mir u život, sreću i radost.

Gdje ti je vrč? Odgovori Samarijanka. Kao i mi kad prigovaramo da Bog ne djeluje u našim životima. Čega smo žedni? Čiste i pitke vode? Ili nečega drugog? Svijet, muškarci i žene našega vremena, su / smo svi zasićeni svega i, u isto vrijeme ničega. Čini nam se da nam ne nedostaje onoga što nam je potrebno za život, a na neki drugi način, čini nam se da uvijek fali “nešto” da budemo sretni.  „Uvik ništa fali“

Kada Isus djeluje. Ne nudi nam flaširanu vodu ili s oznakom koja nam se prodaje u trgovini. Isuse je svjestan čovjekove žeđi. To nije žeđ koja se gasi hladnom tekućom vodom, nego nas dovodi do zdenca koji umiruje i utažuje našu zabrinutost i žeđ za Bogom. Između ostalog, sjediti kraj bunara s Isusom uključuje  i sjediti okrenut prema istinu o samom sebi. I to, koliko to nas košta!

Svatko od nas koji se pripremamo za svete dane Uskrsa, imamo jedan zdenac gdje i u kojem se susrećemo s Bogom.

Zdenac molitve. U njoj nas Bog oblikuje i govori nam. To je zdenac u kojem srce traži Boga, otvara se Bogu i njegovoj volji. (kako bi Duh Božji u njemu činio čuda.)

Zdenac Euharistije. Dok joj se približavamo osjećamo da, osim što nam utaži žeđ, Gospodin nas hrani i jača da snažnije i odvažnije idemo kroz život.

Zdenac Riječi. Kako se približavamo izvoru Riječi osjećamo da nas Gospodin poziva s istom snagom kao i Samarijanku. Čini se kao da se uvijek nađe riječ koja je baš izgovorena meni ili opisuje svakoga od nas. Kao da Bogu, isto što je radio kod Samarijanke, imao poseban interes da budi našu žeđ zbog Njega i za Njega.

Zdenac Crkve. Mnogo naših prijatelja i poznanika radije tražiti vlastite izvore za vjeru i nadu. Ali tko nam je dao da pijemo, sa strašću majke i besplatno, vodu Evanđelja, Božje ljubavi i sakramenata koji potiče i daju život našoj vjeri? Zdenac Crkve. Koliko god ona bila grešna i sveta. U njoj sjedimo i slušamo Riječ; staviti se na zdenac s Bogom kroz sakrament pomirenja;

Suočena sa svijetom gladnim i žednim nepotrebnih stvari, Samarijanka,  predstavlja onaj dio nutrine koju svi mi imamo, i koja zove da se probudi čuva u osobnom susretu s Isusom.

Dobro bi bilo, kao što je potrebno moliti Boga za prirodnu vodu, isto tako, trebali bi pogledati i malo dalje; tražiti vodu Duha Božjega koji će nam utažiti našu žeđ i donijeti mir u naš život.

JL

2. KORIZMENA A

Osjećaj samoće, usamljenosti nije baš ugodan. I velika poduzeća, veliki projekti, idu bolje uz dobro društvo. Isto tako je kada je u pitanju i križ: kad se teško drvo podijeli na stotine ramena … onda manje opterećuje i više ujedinjuje.

Nešto ovako je sigurno razmišljao i Isus kada je, nakon kušnji u pustinju, skupio dio učenika i otišao iz buke, gužve, svakodnevnog život i uspeo se, ne samo na planinu, nego i na razmatranje o tajni koju slavimo danas: Preobraženje.

Ti apostoli, siguran sam, nisu razumjeli ništa. Odjednom se sve mijenja, i žele ostati na vrhu brda. I zaista, kada se nekad maknemo od svojih dužnosti, od svakodnevne vreva kako bi se susreli s Bogom, i nama padne na pamet kako bi bilo dobro i vrijedno tako živjeti zauvijek. A kasnije, naravno, svjesni da naša vjera nije samo duhovnost, trebamo ići i izabrati put obveza. Isus nas ne želi da letimo ili se izgubimo u oblacima, nego da se brigamo i o onim stvarima i pitanjima koja se tiču ​​ljudi danas.

Brdo Tabor je iskustvo koje će obilježiti tijek života Petra, Jakova i Ivana. Ta rečenica “dobro nam je biti ovdje“, što je Petar spontano glasno uzviknuo je identična s misom koju slavimo lijepo i pažljivo, s molitvom koja je polagana i kontemplativna ili s bilo kojim drugim činom pobožnosti koji možemo izraziti.

Ali u konačnici, teško nam je skinuti tu veliku paučinu koja nas pokriva, paučinu riječi, zvukova, milijuna slika i lažnih obećanja. Pobožna razumna duša, koja nam toliko dobra možemo učiniti da stavimo stvari na svoje mjesto i Boga u središte svega, nikada nije bilo toliko ugrožen, barem u Europi, kao danas. Teško nam je osloboditi se društva koje svuda posreduje, koje sve kontrolira i svemu teži! Trebali bi se distancirati, a ne bježati, od situacija koje nam uzrokuju kaos, hladnoću, samozadovoljstvo ili nedostatak promišljanja. A isto tako, zašto ne reći, da nam ovo  ovakvo apsolutističko društvo, jedva ostavlja malo prostora da sami razmišljamo i ostvarimo za sebe. Uvijek nam se nameću neka tuđa razmišljanja, pere nam se mozak nekim tuđim ideja, i nekako dozvoljavamo da nas se zatupljuje i upravlja nama. Kao da nemamo svoj mozak.

Tabor, na ovu drugu korizmenu nedjelju, je zadaća da pratimo Isusa koji se nudi kao put, putovanja s križem, da čovjek ne zaboravi ni svoje dostojanstvo, niti da je i da bude dijete Božje. Ne može se ostati sjediti u udobnosti naših snova; u osobnoj i privatnoj vjeri. Što bi neki željeli! Nego, kad čujemo riječ, s istim povjerenjem kako je učinio Abraham, Pavao, Petar, Jakov i Ivan, snaga se odmah pretvara u pokret. S našom prisutnošću na ovoj euharistiji treba i u nama poteći ovo: “dobro nam je biti ovdje “, ali isto tako treba nas dovesti do uvjerenje: svijet nas čeka vani;  svijet je mjesto gdje ćemo pokazati znakove onoga što je ovdje, na ovom ” brdu taboru koje je euharistija”, gdje smo doživjeli, vidjeli, čuli i podijeliti. Hoćemo li moći?

JL