2. KORIZMENA A

Osjećaj samoće, usamljenosti nije baš ugodan. I velika poduzeća, veliki projekti, idu bolje uz dobro društvo. Isto tako je kada je u pitanju i križ: kad se teško drvo podijeli na stotine ramena … onda manje opterećuje i više ujedinjuje.

Nešto ovako je sigurno razmišljao i Isus kada je, nakon kušnji u pustinju, skupio dio učenika i otišao iz buke, gužve, svakodnevnog život i uspeo se, ne samo na planinu, nego i na razmatranje o tajni koju slavimo danas: Preobraženje.

Ti apostoli, siguran sam, nisu razumjeli ništa. Odjednom se sve mijenja, i žele ostati na vrhu brda. I zaista, kada se nekad maknemo od svojih dužnosti, od svakodnevne vreva kako bi se susreli s Bogom, i nama padne na pamet kako bi bilo dobro i vrijedno tako živjeti zauvijek. A kasnije, naravno, svjesni da naša vjera nije samo duhovnost, trebamo ići i izabrati put obveza. Isus nas ne želi da letimo ili se izgubimo u oblacima, nego da se brigamo i o onim stvarima i pitanjima koja se tiču ​​ljudi danas.

Brdo Tabor je iskustvo koje će obilježiti tijek života Petra, Jakova i Ivana. Ta rečenica “dobro nam je biti ovdje“, što je Petar spontano glasno uzviknuo je identična s misom koju slavimo lijepo i pažljivo, s molitvom koja je polagana i kontemplativna ili s bilo kojim drugim činom pobožnosti koji možemo izraziti.

Ali u konačnici, teško nam je skinuti tu veliku paučinu koja nas pokriva, paučinu riječi, zvukova, milijuna slika i lažnih obećanja. Pobožna razumna duša, koja nam toliko dobra možemo učiniti da stavimo stvari na svoje mjesto i Boga u središte svega, nikada nije bilo toliko ugrožen, barem u Europi, kao danas. Teško nam je osloboditi se društva koje svuda posreduje, koje sve kontrolira i svemu teži! Trebali bi se distancirati, a ne bježati, od situacija koje nam uzrokuju kaos, hladnoću, samozadovoljstvo ili nedostatak promišljanja. A isto tako, zašto ne reći, da nam ovo  ovakvo apsolutističko društvo, jedva ostavlja malo prostora da sami razmišljamo i ostvarimo za sebe. Uvijek nam se nameću neka tuđa razmišljanja, pere nam se mozak nekim tuđim ideja, i nekako dozvoljavamo da nas se zatupljuje i upravlja nama. Kao da nemamo svoj mozak.

Tabor, na ovu drugu korizmenu nedjelju, je zadaća da pratimo Isusa koji se nudi kao put, putovanja s križem, da čovjek ne zaboravi ni svoje dostojanstvo, niti da je i da bude dijete Božje. Ne može se ostati sjediti u udobnosti naših snova; u osobnoj i privatnoj vjeri. Što bi neki željeli! Nego, kad čujemo riječ, s istim povjerenjem kako je učinio Abraham, Pavao, Petar, Jakov i Ivan, snaga se odmah pretvara u pokret. S našom prisutnošću na ovoj euharistiji treba i u nama poteći ovo: “dobro nam je biti ovdje “, ali isto tako treba nas dovesti do uvjerenje: svijet nas čeka vani;  svijet je mjesto gdje ćemo pokazati znakove onoga što je ovdje, na ovom ” brdu taboru koje je euharistija”, gdje smo doživjeli, vidjeli, čuli i podijeliti. Hoćemo li moći?

JL