3. USKRSNA A

Puno puta smo mi imali istu napast učenika iz Emausa – pobjeći, ostaviti sve, svlada nas umor, razočaranje, očaj, osjećaj neuspjeha …. Mi također pokušavam otkrili ovog Isus koji nas iznenađuje, koji hoda s nama, koji nam pokazuje jasne signale da je njegova prisutnost garancija i nada za čvrsto vjerovanje u njegovo uskrsnuću.                                                                  

 On želi podijeliti naše probleme, želi nas izvući iz tame, želi nam dati riječ ohrabrenja koje će razjasniti naše sumnje: „Počevši onda od Mojsija i preko svih proroka, objašnjavao im je sve što ima o Njemu u svim Pismima.”                                                    

Isus Krist, Uskrsli Gospodin, je onaj koji jedini daje smisao tajni  života. Ono što Isus daje ovoj dvojici koji su se uputili u Emaus je više od razgovora, to su njegovi pokreti, njegov stil i raspoloženje što se kod učenika probudilo.

Kako možemo prepoznati Isusa? Ova priča je kateheza o tome kako možemo imati autentičan doživljaj uskrslog Krista.                                                                                      

Na prvom mjestu susrećemo „Riječi”. Oni su razumjeli Pisma i shvatili da su im gorjela srce dok im je govorio. Razmišljajući o Božjoj Riječi i primjenom u našim životima, je način kako prepoznati Boga ljubavi kojeg nam je Isus najavljivao.                

Drugo možemo naći Isusa Krista u Euharistiji. Učenici iz Emausa su „otvorili oči i prepoznali ga ….. i govorili kako su ga prepoznali u lomljenju kruha”.                                                     

Ali, postoji i treći susret koji je potreban nama kršćanima: zajednica. Ne može se biti kršćanin sam, trebamo zajednicu da rastemo kao vjernici. Učenici iz Emausa su ispravili svoj put i vratili se u Jeruzalem „gdje su našli okupljenu jedanaestoricu, i rekli im: istina je, Gospodin je uskrsnuo”. Tri mjesta susreta i tri temelja za kršćanina: Riječ, Euharistiju i zajednica.

Često, usamljenosti i pesimizma, nas preplavi i postane noćna mora u našem životu. Netko je, s nekim razlogom, rekao da „čovjek više gleda prema zemlji nego prema nebu”.

Učenici iz Emausa su bili nešto tako; Bili su zbunjeni i potišteni. Neraspoloženi i bez puno izgleda za ponovna  idiličnom iskustva, osjećaju svu svoje slabosti, jad i očaj.

Isto, u različitim prigodama i s mnogim sličnim situacijama, događa se i ljudima danas: mislili smo da je sve ok, pod kontrolom, a onda nas destabilizira nekakva katastrofa; potres, životne nevolje… Mislili smo jedno, a ispalo totalno drugo!

Gdje je Gospodin? Jesmo li ga ostavili i krenuti svojim putem? Crtamo li naš svijet bez traga njegova uskrsnuća? Je li naš svijet ide prema stalnom i trajnoj dobru ili samo kratkoročnom?

Možda se i mi ovo vrijeme epidemije osjećamo kao i učenici na putu za Emaus, prazni, shrvani, izgubljeni… jer ne možemo susrest Isusa u sakramentima.  Ali i ovo će proći. Opet ćemo se radovati. Stavimo tu svoju slomljenost u euharistiji kako bi izliječio naša slomljena srca. Ali budimo sigurni da nas štiti uskrsli Gospodin. 

JL

DRUGA USKRSNA – A

Susret Uskrslog s učenicima je promijenio njihove živote. Oni su bili braća i osjećali su isto: radost Uskrsa.

Sva ova događanja su gledali u svjetlu istine i u to su stavili sva svoja očekivanja.

Kao u svim skupinama, pojavio se jedan izdvojen glas. Toma, nevjernik, ne samo da nije vjerovao da je Isus uskrsnuo, nego nije želio uzeti ni kao nešto ozbiljno svjedočanstvo ostatka njegovih kolega. Toma je svoju vjeru shvaćao kao nekakvu stvari: sve što ne vidim, ne zanimam me i ne vjerujem. To mi ničemu ne služi.

Je li mogao povjerovati? Što je spriječilo Tomu da učini taj korak i bez da je vidio? Njegov je problem bio što je njegova vjera bila takva da je samo izvana izgleda lijepo i uvjerljiva.

Možda je najpozitivnije kod Tome, to što on također želi imati pravo i snažno iskustvo susreta s Uskrslim Kristom. Ali, ono negativno, je da je zatvoren vjerovati riječ i živom iskustvu svojih prijatelja. Odjednom, Isus, je bio prisutan. Vrata su bila zatvorena kao i Tomin um, ali odjednom, tako lako se otvorilo srce tog tvrdoglavog apostola s jednostavnim prisustvom Uskrsloga Krista.

U tom trenutku, pale su sve Tomine sheme. Onaj koji ne vjeruje, dok ne vidi, odjednom vjeruje. Zbog čega vjeruje? Zašto vidi? Zašto osjeća da mu se lice zacrvenilo pred dokazom o novom životu? Možda zato što Isus nije zavrijedio toliku nesigurnost, racionalnost ili pitanja?                                                                 

U pozadini, Sveti Toma, je vjerovao ali … želio se licem u lice susresti s Isusom. Bilo je u njemu više želja za uvjerenjem nego tajna vjere. Njegovo priznanje vjere „Gospodin moj i Bog moj” nije bio samo krik vjere. To je također pokajanje: kakva sam ja budala bio! Gospodine kako sam te moga smatrati takvim! Kako sam slijep! Zašto sam ponesen glupim razlozima!

Također, i nas, Gospodin poziva na vjeru. Mi ne možemo zaviriti u grob, koji još uvijek zadržava toplinu tijela Isusova. Nemamo ni tu privilegiju da sjedimo ispred Petra, Ivana i Jakova kako bi ih pitali o tome kako je Isus uskrsnuo i kako je to sve bilo. Ali, upravo zbog toga naša vjera vrijedi kao zlato: vjerujemo svjedočanstvu apostola. Vjerujemo jer su nam naši roditelji rekli. Vjerujemo jer su drugi imali iskustvo uskrslog Krista, imamo i našu nadu i našu sigurnost da je Isus početak i kraj svega.

Prijatelji; mi nismo imali priliku staviti prste na ožiljke Isusove muke, koji su ostali na njegovu tijelu. Ali je isto tako istina da u Euharistiji, u slušanju Riječi, u osobnoj molitvi, dramama svijeta, proslavi sakramenata može nas učiniti da osjećamo radost i iskustvo Uskrsloga Krista. Hoćemo li pokušati?

USKRS

Prvi dan u tjednu, Marija Magdalena je otišla na grob u zoru. Marije Magdalene i apostol Ivan su bili prvi koji su povjerovali. I u to nema sumnje, jer oni su bili prvi koji su ljubili. To je strašna snaga ljubavi. I to nam je poruka: kako je važno odabrati i brinuti se za naše ljubavi. Jer gdje nas naša ljubav vodi, tamo ćemo i krenuti.                                           

Mariji Magdaleni je oprošteno puno, jer je ljubila puno; Ivan je bio Isusov ljubljeni učenik. Oboje su bili učenici ljubavi. Ako mi želimo uskrsnuti od naših materijalnih barijera, ako želimo živjeti kao uskrsli ljudi, moramo staviti naše tijelo u službu ljubavi uskrsloga Krista.                                                

Marija Magdalena je došla rano prva na grob, dok je još bio mrak, i njezina duša je bila tužna i tamna. Ali ljubav je ta koja je dala svjetlost i krila da se dođe do nekoga tko ti je drag. Ivan trčeći prestignu Petra i kad je vidio prazan grob, povjerova u svjetlu i život svog voljene Učitelja.                                       

Izgleda da kršćanima danas fali više ljubavi nego kršćanskog nauka. Želimo se razlikovati po ljepoti naših obreda, i dobro je da su naši obredi su lijepi. Ali, ono što, zapravo, treba razlikovati kršćane od nekršćana je ljubav koju trebamo imamo jedni druge. U taj drugi će znati da smo učenici Uskrsloga Isusa.

Petar progovori i reče … shvaćam Isusa iz Nazareta koji je prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Na svijetu  ništa više dobroga, nego biti dobra osoba. Sigurno u času naše smrti ono što želimo da nam kaže je da smo bili dobra osoba. Da smo bili ružniji ili ljepši, pametniji ili manje pametni, vjerojatno neće ovisiti o našim osobnim zaslugama; ali jesmo li bili dobri ili manje dobri ljudi, to da. Isus iz Nazareta je bio dobar čovjek, i to je između ostalog pokazao, ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao, odnosno, liječio njihove bolesti, tjeskobe i druge problema ljudi s kojima se susretao po putovima Galileje. Isus iz Nazareta nije samo propovijedao nauk; nego je liječio bolesti, oprostio grijehe i uskrisio mrtve. To je naša misija, poslanje kršćana: da propovijeda evanđelje i pomaže ljudima da se oslobode svoje tjeskobe i svoga zala.

SRETAN USKRS ŽELE VAM BRAĆA DOMINIKANCI I SESTRE DOMINIKANKE IZ SPLITA

USKRSNO BDIJENJE

Od prvih stoljeća, kršćani su imali vrlo jasno: noć svete subote je bila najvažnija noć u godini, bila je noć vatre i svjetla Kristova. Važnija od Badnjaka. Na Badnjak smo proslavili Isusovo rođenje, ali kako se pjeva u hvalospjevu uskrsnoj svijeći: „jer ništa nam ne bi koristilo, što smo se rodili, a da nismo imali sreću biti spašeni“. Oni su živjeli uskrsnu noć kao čarobnu noć, poput eksplozije svjetla koje spašava i oslobađa, kao dugo očekivanu slobodu. Živjeli su je tako jer smrt na križu nije bila posljednja riječ o Isusu, njegovu životu, njegovoj poruci.

On je uskrsnuo! Počelo je nešto novo. Isus više nije među mrtvima. Isus nastavlja ići na način kako je rečeno u večerašnjem evanđelju: „Ide pred vama u Galileju.” Prošla je židovska subota, dan kada je Isus počivao, mrtav u grobu. Prvi dan u tjednu počinje svitanjem. Matej ne zaboravlja spomenuti dvije žene kao svjedoke, jer samo je svjedočanstvo dvojice vrijedilo za Židova. Dvije žene, koji su ostale sjediti na grobu, sad se opet vraćaju i idu vidjeti grobnicu onoga koga su slijedile. Odjednom, sve se mijenja. Bog intervenira na jedan nevjerojatan način. Čuli smo što piše u evanđelju: nastade žestok potres, anđeo Gospodnji blista, kamen otkotrljan, stražari ostali kao mrtvi. Bog djeluje. Nitko ništa ne shvaća, ali anđeo Gospodnji, koji govori u ime Božje, govori ženama što se dogodilo.

I događa se radost susreta s uskrslim Kristom. Radost se očituje u jeziku koji ističe iznenađujuće događaje i velike najave: radosne najave koje potvrđuju ono što je Bog obećao. A obećao je ono što im anđeo govori: „Hajde, vidite mjesto gdje je ležao”, „idi brzo”, „Javite njegovim učenicima da je uskrsnuo”. One ne ignoriraju Božjeg glasnika, i ne zadržavaju se: Radosna vijest je da se priopći drugima, da se razglasi. Sam Isus se ukazuje i pozdravlja ih kako je bio i običaj. Šalom – Zdravo. One mu se klanjaju: Gospodin je! Baš kako je anđeo i rekao. Ali, kao što je anđeo govorio o „učenicima” Isus govori o „svojoj braći.” Isus, koji je razapet uskrsnuo, je brat! Brat koji poziva na isti put, put koji vodi iz smrti u život u kojem se ne može umrijeti.

Vjera u uskrsnuće. Vjera u uskrsnuće znači biti u stanju razbiti sitničavosti i mediokritete koji još uvijek ostaju u nama.                                                                 

Vjera u uskrsnuće znači da je bratstvo iznad rituala, iznad pokreta i skupina, iznad tolikih sitnica koje nas često razdvajaju i udaljuju jedne od drugih.                                                                      

Vjera u uskrsnuće znači osjećati da pripadam kršćanskoj zajednici; u kojoj sam prihvaćen i voljen; da u meni ne postoji isključivost za nikoga.                                                                 

Vjera u uskrsnuće znači iz sebe izbaciti svu sebičnost, svu licemjernost, sav ponos, sav strah, sve ono što mi ne dopusti da budem ono što jesam.                                                                     

Vjera u uskrsnuće znači da sam dio priče, ucijepljen i stavljen na putu Isusa. Put koji je borba, ali je također i nada i ljubav. Put koji daje punoću muškarcima i ženama i otvara ih radosti stvaranja.

Mi, kršćani 21. stoljeća, moramo živjeti Uskrsu noć s radošću, znajući da Krist želi ostati naša vatra i svjetlo, naš put, istina i život. Na ovoj svetoj noći mi smo zapalio uskrsnu svijeću, svjetlo Kristovo. Potrebno nam je da nas Krist osvjetljuje vatrom svoje ljubavi, svjetlom pameti, tako da taj njegov plamen osvjetljava naše živote i naša srca i svih onih koje volimo.                                                                                                       

U ovoj svetoj noći, molimo Gospodina vatre i svjetlosti, koja osvjetljava srca i umove svih svjetskih lidera, tako da nikome ne manjka topline pogleda i velikodušne ruke, tako da nitko ne bi trebao umrijeti zbog nedostatka kruha, nježnosti i milosrđa. Zapaliti u srcima svih ljudi svjetlost i plamen na uskrsnoj svijeći, Svjetlu Kristovu, da gori i osvjetljavaj živote svih ljudi dobre volje.

VELIKI PETAK

Postaje Križnoga puta na Veliki petak obilježavaju duh, raspoloženje i trenutak Muke Isusa Krista, dok su ga njegovi krvnici vodili na Golgotu, gdje je bio razapet.

U mnogim mjestima postoji Križni put oko crkve, pogotovo ako je crkva sagrađena oko nekog brežuljka. U jednoj župi, stariji svećenik je na Veliki petak vodio Križni put po kamenitoj stazi pored župne crkve. Na trećoj postaji koja označava prvi Isusov pad, svećenik je nehotice udario nogom o komad stijene i pao licem prema zemlji, i na licu mu je bila modrica.  Među ljudima su se spontano čuli emotivni krikovi. Sljedeći je izazov bio, hoće li svećenik nastavi voditi Križni put ili će to nastaviti netko drugi. Svećenik je htio da netko drugi nastavi, ali sjetivši se i razmišljajući o onome što je Isus Krist učinio za nas na Križnom putu, odbacio je takvu ideju i nastavio s još većom snagom do kraja; iako je još uvijek na licu imao modrice.

            Patnja nije baš nešto čemu bi se mogli radovati i u čemu bismo mogli uživati. Često se traži bogatstvo i novac kako bi se smanjila ili čak pokušala ugasiti patnja. Često se može čuti kako roditelji kažu da naporno rade da bi njihovoj djeci u budućnosti bilo ugodnije i da ne pate. Međutim, i dalje ostaje važno pitanje: “je li trpljenje prokletstvo?” I drugo: “možemo li potpuno pobjeći od patnje?” Mnogi od nas bi oštro odbacili čak i najmanju bitnu patnju. Puno je nas koji bi željeli život ispunjen ružama od kolijevke do groba. Ima još puno kršćana koji ne prihvaćaju činjenicu da mora postojati Veliki petak prije nedjelje Uskrsa. Da, siguran sam se da bi neki ljudi čak i vikali: „Ne želim patnju!“ Onda, tko bi trebao patiti; možda Isus Krist; onaj koji zaslužuje da trpi, da bude pretučen i kažnjen i da umre? (Iz 53: 1-10)

            Riječ Božja gore potvrđuje da je Krist trebao patiti, jer je to bila Božja volja. Često neki od nas pate zbog pogrešnih stvari i bez ikakve vrijednost. Isus Krist je trpio i umro kako bi nas oslobodio i kako bi imali život. Danas, na Veliki petak, bi trebali shvatiti pojam patnje, koja nam može biti put da ostvarimo bolju budućnost. Međutim, ako trebamo trpjeti, to mora biti zbog Krista Isusa koji je prvi patio za nas, a nikad za neko zlo(1. Petr 4: 14-15).

U biti, danas u središtu stoji Križ. Zato bi trebali dublje proniknuti u križ Kalvarije. Važno je utvrditi da u cijeloj Bibliji postoje dva istaknuta drveta: drvo na sredini rajskog vrta (Post 2: 16-17) i drvo Križa Isusa Krista (1. Pet. 2:24) ; (Dj 5:30; 10:39; 13:29). Križ poništava moć i učinak stabla na sredini vrta. Drvo je bilo privlačno za oči, ali njegovi plodovi doveli su čovječanstvo do odvajanja od Boga. Križ s druge strane nije imao privlačnost (jedino voće na njemu je raspeti Isus Krist). Prezirali su ga svi, ali po njemu je čovječanstvo otkupljeno i ponovno povezano s Bogom. Zato bi Isus rekao: „Kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Ivan 12,32).

  • Čovječanstvo nije uspjelo prema Bogu po drvetu u sredini vrta, a čovječanstvo je dobilo otkupljenje drvetom Križa usred grešnika.
  • Sotona je zaveo čovječanstvo starim drvetom, ali na brdu križa (novo drvo) sotona je poražen.
  •  Po starom stablu Bog je izrekao kletvu, a ljudska je priroda ranjena, ali novim stablom čovječanstvo je dobilo blagoslov i ozdravljenje.
  •  Po starom rajskom stablu prognani su Adam i Eva, ali kroz novo stablo primili smo božanski poziv i ponovno spajanje (Iv 12,32).

        Razmišljajući o svemu što je učinjeno za nas, moglo bi se postaviti pitanje: “Što mogu ponuditi Isusu da ga učini sretnim?” 

frb

VELIKI ČETVRTAK

Tijekom TV intervjua jedan muslimanski znanstvenik rekao je da u konačnici postoji samo jedan grijeh, a da svi ostali potječu iz tog grijeha. Što biste nazvali najgorim grijehom? Bio je posve jasan, da je najveći grijeh zaborav. On smatra, ako zaboravimo Boga, onda zaboravljamo tko smo, što  radimo ovdje i kamo idemo. Mi smo poput ljudi koji kroz život lutaju bez ikakvog cilja, idu gdje ih vjetar odnese – užitak, droga, novac, itd.

Vjerujem da ćete se složiti da je u pravu. Sigurno smo kroz život susreli ljude, ili smo imali u obitelji, koji imaju Alzheimerovu bolest, npr. gubitak pamćenja. Kako se ne mogu sjetiti tko je kraj njih sjedio prije 5 minuta, kad su posljednji put jeli… Zaista ih je teško vidjet takve. Zaboravljaju sve što je bilo i o čemu su razmišljali, bez njihove krivnje.

Večerašnja proslava, svečanost Gospodnje večere potpuno se pamti. Prisjećajući se tko je Bog, tko smo mi, na što smo pozvani biti. Prije svega, to je poziv na zahvalnost, što i označava grčka riječ euharistija. U prvom čitanju Židovi su upozoreni da ne zaborave jedan od najvećih događaja u svojoj povijesti – Pashalnu večeru. Ovaj je obrok i dalje za židovske zajednice širom svijeta podsjećanje Židovima kao Božjeg naroda, njihovom oslobođenju iz ropstva u Egiptu. Za nas kao kršćane to je ponovno uspostavljanje naše kršćanske Pashe iz ropstva, od ropstva grijeha do slobode djece Božje.

U noći prije smrti Isus je slavio Posljednju večeru koja je postala naša Euharistija. Izvještaj je uzet iz Ivanova evanđelja. Sam Ivan u svom evanđelju nema scenu Posljednje večere, pretpostavlja da kršćani znaju to i zato tumači značenje Posljednje večere za nas. Isusova ljubav prema nama u darivanju njegova života i ustanovljenju euharistije povezana je s idejom služenja – pranjem nogu. To je bio posao robova u Isusovo vrijeme, ali Isus Gospodin i Učitelj nam govori da je vođa među njegovim sljedbenicima onaj koji je spreman biti vođa u služenju s ljubavlju. Biti vođa, imati autoritet u Božjoj crkvi znači služiti drugima u ljubavi. Radi se o tome da služimo ne na bilo kakav ponižavajući način, već služenje među jednakim.

Kad se Isus spustio na koljena da opere noge učenika, Petar se zgrozio. I povikao je “nikad mi nećeš prati noge”. Ovdje Petar otkriva njihov mentalitet, i zasigurno se ponekad možemo ubrojiti u njih, da gospodar nikada ne služi, nego se poslužuje i pokorava mu se. Ali Petar mora naučiti da je u Božjem kraljevstvu vođa onaj koji služi. To je poruka za biskupe, svećenike, redovnike, roditelje, učitelje, zaposlenike, upravitelje, glavne rukovoditelje, zapravo za sve nas. A ipak većina običnih ljudi koje poznajem to i rade – roditelji koji se brinu o svojoj djeci ili starim roditeljima, majke koje spremaju jelo, očevi koji pokušavaju zaraditi dovoljno kako bi se brinuli o svojim obiteljima, mladi kroz volontiranje pomažu starim, bolesnim itd. 

Da je Bog večeras pao na koljena pred tobom ili preda mnom, bi li imali osnovno siromaštvo potrebno da to primimo dobrodušno? Tako je nevjerojatna Isusova ljubav i poniznost spuštanja na koljena na posljednjoj večeri, bila samo još jedan izraz onoga što je učinio na Križu sljedećeg dana. Svaki čin bio je dar ljubavi, samopožrtvovanja i služenja nama.

Duh Velikog četvrtka duh je samoprihvaćanja. Jednostavno zato što je, prije svega, Isusov duh na Veliki četvrtak bio upravo to: prihvaćanje onoga što će donijeti Veliki petak. To uključuje sve što nam preostaje u životu, ne samo Veliki petak, već i Velika subota i poslije Uskrs. Doista uključuje svaki aspekt našeg poziva.

Isusovo „da“ na Veliki četvrtak se u biti nije razlikovalo od onoga što se dogodilo na Veliki petak. To je bio samo vanjski izraz unutarnjeg „da“ koji je Isus uvijek davao svome Ocu. Njegovo “ovo je moje tijelo koje se predaje za vas” na Posljednjoj večeri na Veliki četvrtak u biti se ne razlikuje od “da” koje je živio na Veliki petak. Očito, Veliki petak je bio vrlo dramatično, ponižavajuće i bolno proživljavanje posljedica njegova ‘da’.  

Isus je Ocu uvijek govorio „da“. Bilo da je radio u stolarskoj radnji ili slaviuo  Posljednju večeru, ili visio na križu. Za Isusa je to uvijek bilo „da“ svome Ocu.

„Gospodine Isuse, hvalimo i zahvaljujemo ti na velikoj poniznosti jer si se spustio na koljena pred apostolima da im opereš noge. Pomozi nam da slijedimo i tvoj primjer ljubavi, ponizne službe. Amen”

NEDJELJNA MISAO – CVJETNICA

Kažnjavanje udarcem šibom u školi je bilo uobičajeno kad sam bio dijete. Obično se davalo skupina, razredu ili pojedincu ako su nešto zgriješili. Kad bi se kažnjavala grupa u razredu, uvijek je bio problem tko će prvi primiti kaznu udaranja šibom. Nitko nije želio biti prvi, jer se pretpostavljalo da su početni udarci jači i bolniji. Među nama je bio jedan učenik koji se nije plašio udarca šibom i prvi bi izašao po svoju kaznu. To bi ponekad činio sa smiješkom i ne bi pokazivao znakove boli. Jednom je čak ponudio da ga dodatno udaraju umjesto kolege koji se nije osjećao dobro. Mi smo se ostali pitali, zašto je on bio sretan što prima takve muke, čak i za drugu osobu.

Cvjetnica ili Nedjelja muke obilježava početak Svetog tjedna. Cvjetnicu možemo gledati kao velika vrata Velikog tjedna. Danas je Isus Krist odvažno ušao u Jeruzalem, ne od veselja, već zbog bolnog susreta koji je uključivao optužbe, osudu, uvrede, premlaćivanje, raspeće i smrt. U današnjoj proslave primjećujemo brzi prijelaz iz radosti u tugu, od krikova radosti do melankoličnog lica tame. Dva sjedinjena događaja odražavaju naše ljudsko iskustvo. Postoje točke radosti i tuge, postoje usponi i padovi, ali s Bogom postoji božanska stabilnost bez obzira na situaciju.

U današnjoj liturgiji, prije procesije koja vodi u crkvu, čita se evanđelje (Mt 21, 1-11) gdje nam se kaže, kad su se približili Jeruzalemu i došli u Betfagu, Isus je zamolio dva svoja učenika da odu u selo pred njima i da će vidjeti magaricu privezanu za drvo i da je odriješe i odvedu je k njemu. I ako im tko šta ​​rekne, da kažu da je Učitelju potrebno. 

Ova direktiva koja ispunjava proročanstvo Zaharije (9: 9) daje nam poučne poruke.

Magarac predstavlja naše duše koje su Bogu hitno potrebne. Dolazak Isusa Krista u naš kontekst znači odvezati naše duše od stabla grijeha. Drvo oko kojeg je magarac bio vezan podsjeća nas na stablo usred Edenskog vrta u knjizi Postanka (3: 3), gdje su Adam i Eve prihvatili grijeh neposlušnosti koji je pogodio čovječanstvo. Nadalje, selo je poznato i kao Betfag, a naziv znači “kuća nezrelih plodova”. Iz imena se jasno vidi da duša pati od nedostatka. Krist je došao, ne samo da poništi snagu tog stabla i zamijeni ga drvetom otkupljenja, križem na Kalvariji, nego i da podigne magarca od nezrelog i nesposobnog, da bude zreo i podoban za žetvu.

      Imajući ovo u vidu, razumijemo da Isus ima potrebu za našim dušama koje su čvrsto vezane na kolac grijeha i prokletstva. Svečani Isusov ulazak u Jeruzalem označava stvarni početak pobjede nad grijehom i smrću koji su opsjedali naše duše, koje je predstavljao magarac na kojem je on jahao. Najviša točka trijumfa bit će njegova smrt na križu i njegovo uskrsnuće trećeg dana!

Iz čitanja muke svetog Mateja, otkrivamo da je između ulaza i križa bilo puno patnje. Često se postavlja pitanje, zašto je Bog trebao dopustiti svome Sinu da prođe putem patnje kako bi nas spasio. Ne ulazeći u rasprave, najkraće možemo reći da je Bog dopustio Isusu Kristu da pati zbog nas, jer je to bio jedini način da dođe do našeg otkupljenja. U Djelima apostolskim (Dj 3,18) govori nam da je Kristova patnja dio ispunjenja Božjih riječi kroz proroke.

U Starom zavjetu su ljudi darovali životinje bez mane, kako bi okajali grijehe. Ali u Novom zavjetu imamo samo jednu osobu koja je sposobna oduzeti grijehe svijetu (Iv 1,29). Da bi mogao izvršiti djelo našeg oslobođenja, naš Gospodar je morao trpjeti, proliti svoju krv i umrijeti! Isusov oštar odgovor Petru (“Odlazi od mene Sotonu”) kad ga je želio obeshrabriti da ide putem patnje, govori nam da Isusova patnja izlazi iz nerazumljive Božje volje (Mt 16: 23).

      Nakon pobjedonosnog ulaska s palmama i pjevanja hosane, uslijedila je Isusova muka. U potpunosti možemo cijeniti i razumjeti Isusovu muku prema tri težišta, koji predstavljaju tri važna mjesta i događaja u kojima je Isus trpio pod tri različite ruke.

Getsemanska muka

U Getsemaniu je Isus patio u rukama Sotone. U Luki 4,13 možemo razumjeti da je đavao nakon iskušenja napustio Isusa i čekao pogodno vrijeme. Getsemani predstavlja onaj pogodan trenutak da đavao pokušava zaustaviti Kristovo otkupiteljsko djelo. Depresivni i mučni monolog koji je Isus imao u vrtu, pokazuje da je duboko uznemiren (Mk 14:33). Te je rekao: „Duša mi je na smrt žalosna“ Mt (26:37).

U tom je trenutku osjećao opterećenje naših grijeha i đavao je bio spreman da ga obeshrabri da nosi teret naših grijeha.

Često dobivamo od đavla „lijepe prijedloge“ na našem putu da izvršimo Božju volju koja može uključivati ​​određenu patnju. 

Getsemani zapravo znači “preša za ulje”. Čini se da je na njega pritiskao teret naših grijeha, koji su mu se činili previše. Nije ni čudo što je tada moli da ga čaša, mimoiđe, ali neka to bude volja Božja.

Gabatska muka

Na Gabati je Isus patio u rukama grešnika. Evanđelje po Mateju (26:45) to potvrđuje, kad Isus pitao apostole koji su bili s njim: „Spavate li? Približio se čas. Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke.”

Na Gabati, kako je prorokovao Izaija (53: 3), bio je iznevjeren, napušten, pretučen, odbačen, izrugan, bičevan, okrunjen trnjem i osuđen na smrt od onih koji su ga odveli sa stabla grijeha.

Muka Golgote

Na Golgoti je Isus Krist trpio u rukama božanstva; patio je u rukama vlastitog oca. Bila je to vrsta patnje koja je bila najpotrebnija za naše otkupljenje. 

Na Golgoti je Isus Krist trpio u svom čovještvu i nije se držao svoje jednakosti s Bogom (Fil 2: 7) Na Golgoti je Otac napustio Sina (Mk 15:34) i dopustio mu da okusi gorku žuč smrti, kako bi se čovječanstvo moglo još jednom spasiti i ponovno se pridružiti Ocu.

Kroz sve ove patnje, vidimo da je patnja dio naše ljudske stvarnosti. U životu susrećemo razne oblike patnje. Ponekad smo skloni misliti da nas je Bog napustio. Istina je da neki oblici patnje, kroz koje prolazimo, trebaju nam pomoći da stignemo tamo gdje Bog želi da budemo. Kad god vidimo kako prolazimo kroz neke oblike patnje, sjetimo se da je Isus Krist išao tim putem i pobijedio; Ono što je Bog pripremio za nas više je od onoga što mislimo da prolazimo u tom trenutku (1 Kor 2,9).

U ovom Svetom tjednu smo pozvani da se aktivno povežemo s Isusom Kristom. Iz današnjeg događaja vidimo da je bilo pohvala praćenih osudom. “Hosana Sinu Davidu i raspni ga” bile su paralelne izjave koje su dolazile iz gomile. Nemojmo skakati na pohvale ljudi (gomile) na početku puta, jer će oni moći formulirati i našu presudu i osudu na kraju puta.

Postoji šala o magarici na kojoj je Isus dojahao u Jeruzalem.

Naime, magarica je bila oduševljena kad je Isus jahao, jer su je ljudi hvalili zajedno s Isusom. Međutim, na povratku iz Betfage bez Isusa, nitko je nije primijetio. Čak i kad je pokušala privući pažnju. Po povratku je pitala mamu, zašto su je ljudi ranije hvalili, a kasnije je nitko nije ni primijetio. Njezina se mama okrenula i rekla joj da je čovjek koji je jahao za nas taj koji nam daje važnost i priznanje i bez njega ne vrijedi ništa. To je doista vrlo poučno. Bez Isusa Krista ne vrijedimo ništa!  

Želim vam lijep i duhovno bogat Veliki tjedan.

FRB

CVJETNICA

Dragi vjernici, ovim putem bih vas zamolio da u nedjelju 5. travnja ujutro svi stavimo maslinovu grančicu (ili neku zelenu grančicu) na svoje prozore ili vrata, kako bi proslavili Cvjetnicu.

Tako bi se, usprkos socijalnoj odvojenosti, povezali i ušli u Sveti tjedan.

Možda smo fizički odvojeni, ali nismo razdvojeni. Ujedinjeni smo kao Kristovo tijelo.

Ako ovu ideju smatraš vrijednom, pošalji i svojim prijateljima.

U NEDJELJU ĆEMO U 8 SATI U CRKVI SV. DOMINIKA SLAVITI SV. MISU BEZ NARODA, ALI ĆETE OD 9 SATI MOĆI UZETI BLAGOSLOVLJENE MASLINOVE GRANČICE