Dok čitam riječi današnjeg evanđelja, na pamet mi padaju riječi Diogena: “pokret se pokazuje hodanjem”.
Suočen s nepokretnošću (dobro živim i ne treba mi više); pred licemjerjem (kažem jedno, a zatim učinim suprotno); Suočen s vjerom koju slavim, ali ne živim, Gospodin nam dolazi u susret s jasnom porukom: moramo se kretati!
Prekrižene ruke sinonim su za one koji nemaju namjeru da svijet napreduje, da Crkva ispuni svoje poslanje ili da se Kraljevstvo Božje s entuzijazmom obrađuje i urezuje usred suhe zemlje u kojoj se nalazi toliko duša. I toliko ljudi.
Kakav je naš odgovor Gospodinu? Iskren ili maskiran? Uvjeren ili sramežljiv? Brbljav ili praktičan? U paraboli ove nedjelje dva sina mogu predstaviti odgovor koji u više navrata dajemo Bogu ili samoj Crkvi:
• Bit ću kateheta ; i onda kažem, nema koristi od toga;
• Ponudit ću se kao čitač na misi; i onda kažem da me hvata trema i da ne mogu;
• Obećam pomoći sirotinji, a zatim se pravdam govoreći “ma to ću drugi put”;
• Uključit ću se u župni Caritas, u zbor, nastojat ću ne propustiti nedjeljnu euharistiju; i onda – zaveden drugim stvarima – ostavljam Boga na posljednjem mjestu. Ukratko: “DA”, ali “NE”.
Što se to događa među nama vjernicima?
Ne možemo dopustiti da se o velikom Božjem vinogradu brine, obrezuje i plaća isključivo Bog. Gdje su njegovi radnici ? Gdje smo mi?
Svoju kršćansku vjeru živimo s takvom jasnoćom, poniznošću i entuzijazmom da možemo iz današnjeg drugog čitanja uskliknuti: da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I da svaki jezik prizna: „Isus Krist jest Gospodin!“ – na slavu Boga Oca.
jl