ISPOVIJEDI U CRKVI SV. DOMINIKA – VELIKI TJEDAN

Ponedjeljak, utorak i srijeda: 7-11  i 17 – 19 sati

Četvrtak i petak: 7-11  i  16 – 18.30

Subota: 7- 11

Ne ispovijedamo preko obreda Velikog Četvrtka i Petka, na Uskrs i Uskrsni ponedjeljak

OBREDI VELIKOG TJEDNA

VELIKI ČETVRTAK – Misa večere Gospodnje u 18:30                 

VELIKI PETAK – Klanjanje križu u 18:30                             

VELIKA SUBOTA – Misa bdijenja u 22 sata

5. KORIZMENA NEDJELJA

Bliže se dani Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Možemo sebi danas postaviti nekoliko pitanja. Kakav je sažetak mog života? Je li mi služimo ili nas služe? Je li mi volimo i ljubimo ili očekujemo da budemo voljeni i ljubljeni? Izlazimo li u susret da spasimo druge ili radije očekujemo od drugih da spašavaju nas?                                                                                         

Ovih još nekoliko posljednjih korizmenih dana, je vrijeme moliti Gospodina da obnovi naša srca. Ovo je prigoda da vidimo gdje moramo utrošiti svoje vrijeme. Gospodinov križ zaslužuje, s naše strane, posljednji napor: moramo privući Bogu srce čovjeka. Kako? Služeći s ljubavlju i vjerno. A ne samo u odricanju.

Gospodin želi, da ostavimo ono samo Ja, Ja koji nas toliko napada i ograničava, i želi da se okrenemo DRUGOM.

Ostaviti nešto, naše hirove, udobnost i individualizma, uključuje da se uputimo u smjeru koji rezultira s tim da nećemo biti bas komotni. Prema onim osobama koji trebaju našu pomoć, naše poštovanje, naš ugled ili jednostavno naše simpatije.

Isus, na samrti, uči nas dobroj strani križa: Novi savez koji Bog želi za čovjeka i to želi na kraju zapečatiti svojom krvlju. Gospodin ne želi da se nas pribije na križ (iako bi bilo dobro da se žrtvuje ono što nas sprečava doći do Njega); ne zahtijeva da se javno kamenujemo (iako bi bilo vrlo pozitivno da branimo naša vjerska i moralna uvjerenja gdje god se nalazili); Nije mu namjera da nas vidi okrunjena trnjem i probodene kopljima (iako, dobro bi bilo, da budemo svjesni da vjera uključuje rizike, nesporazume, usamljenost).

Evanđelje ovu petu korizmenu nedjelju nas približava pravom liku Isusa Krista: Isus nije Superman; nije superheroj. Nego, iako je Sin Božji, očekuje križ, patnju, smrt. Kao bilo koja duša, tako i Isusova duša, osjeća se uznemireno, zabrinuto, uzdrmana nadolazećim događajima Velikog tjedna.

Isusov javni život se bliži kraju. Sada ga očekuju posljedice svega onoga što je radio zadnje tri godine. Vjernost Bogu nije uvijek shvaćena niti joj plješću moćnici ovoga svijeta. Ali, kao i uvijek, ostaje sigurnost i nada da je sve to cijena pečata Božjeg novoga Saveza kojeg ništa i nitko ne može slomiti.

Jesmo li svjesni da se i mi moramo naučiti odreći nečega da Božje djelo dođe do kraja?

JL

TREĆA KORIZMENA (B)

Korizma, kao put koji vodi do Uskrsa, zahtijeva da se u bitnim stvarima (kao što su molitva, ozbiljnost i ljubavi) jednostavno zaodjenemo duhom koji nas jača i koji nas u istini vodi do Uskrsa.

Čovjek je -ponekad uspješno, a ponekad bez tolikog uspjeha – okružen povjerenjem u Boga, pa se dvoumimo, važemo i na kraju vidimo: trgovački odnos s Bogom baš i nije dobar.

Da Bog ne treba nikakvo sveto mjesto je istina. Koliko punih hramova i, s druge strane, koliko srca koja nije dotaknula milost. Oduševljeni ljepotom, ali otupljeni prema obraćenju. Svatko on nas je Hram, od svoga krštenja. I taj hram je ono za što moramo brinuti i očistiti ga u dobroj ispovijedi, i bojati ga bojom dobrih djela ljubavi i održavati ga kroz osobnu molitvu i euharistiju.

S nama, s našim hramovima od mesa i kosti, može se dogoditi isto što se dogodilo u događaju o čemu nam govori današnje evanđelje: Kako će nas Isus pronaći? Što će vidjeti – s čim smo mi okruženi? Novcem? Trgovačkim odnosom? Uz ono – pomoći ću ti ako ćeš ti meni zauzvrat nešto učiniti? Velikom ili malom trgovinom?

Odgovor, kao i uvijek, daje nam vjera: kladiti se na Isusa znači staviti ga u centar života i ne dozvoliti da išta i itko razara našu kršćansku vjeru.

Zapovijedi, deset zapovijedi, daju smisao našem kršćanskom hodu. Ljubav prema bližnjemu je logična posljedica našeg sjedinjenja s Bogom i to nam je imperativ iz dana u dan. Osobna molitva je znak zdrave vjere, koja nas dodatno jača i dovodi nas do zaključka da možemo biti se s Bogom –  kad tvrdimo da volimo.

U ovom trećem korizmene nedjelje smo svjesni velike opasnosti koja nas čeka: nismo više trgovci u našem vlastitom hramu. To je zato što društvo koje nas okružuje, pokušava napasti – osobe, obitelji, te zajednički moral i način života želi sažeti u jednu jedinu rečenici: Sve prolazi! A, to nije dobro.

JL