VELIKI TJEDAN U CRKVI SV. DOMINIKA

 

PONEDJELJAK I UTORAK

Ispovijed od 7- 11. 30 i od 17-19 sati                                     MISE: 7.8 i 18.30

SRIJEDA

Ispovijed 7-11.30  i 15.30 – 19 sati.                                        MISE: 7.8. i 18.30

ČETVRTAK

Ispovijed od 7 – 11. 30 i od 15.30 – 18.30 sati

U 18.30 sati sv. Misa

 (NE ISPOVIJEDAMO PREKO MISE)

PETAK

Ispovijed od 7 – 11. 30 i od 15.30 – 18.30 sati

18.30 sati – obred klanjanja križu

(NE ISPOVIJEDAMO PREKO OBREDA)

SUBOTA

Ispovijed od 7 – 11.30

22. sata – USKRSNO BDIJENJE

USKRS

Sv. Mise u 7, 8, 9, 10, 11, i 18.30 sati

USKRSNI PONEDJELJAK

Sv. Mise u 7, 8, 9, 10, 11, i 18.30 sati

Na Uskrs i Uskrsni ponedjeljak – ne ispovijedamo

ŽUPSKE OBAVIJESTI – 5. KORIZMENA

  • Danas u 17.30 bit će susret Trećeg reda. Mole se članovi dominikanske obitelji da dođu na susret.
  • I večeras, nakon večernje sv. Mise, mladi iz naše župe organiziraju gledanje filma poučnog sadržaja. Pa pozivaju i vas da ime se pridružite u gledanju filma „PROMIJENITI VRIJEME“.

NEDJELJNA MISAO 5. KORIZMENA

Otac John Powell je napisao knjigu pod naslovom „On me dotaknuo.“ Puno čitatelja mu je pisalo pisma u kojima opisuju događaje iz svog života, a koji su povezani s temom ove knjige. Puno čitatelja je Bog dotaknu preko ove knjige.

Otac Powell je dobio jedno pismo od žene koja tvrdi da joj je život postao pakao koji je ona odlučio skončati. Jednog ranog jutra otišla je do oceana. Plaža je bila prazna. Dok je hodala uz rub vode, i pripremala se za put bez povratka, čula je glas koji joj je rekao: “Stani! Okreni se i pogledaj dolje. “Stala je, okrenuo se i pogledao prema dolje na mokri pijesak iza nje. Valovi su otplavili sve njezine tragove.

Ponovno je glas govorio. Rekao je: “Pozivam te živjeti i voljeti, ne umrijeti. Kao što su valovi oprali otiske tvojih stopa, tako je moja ljubav i milosrđe oprali sve tvoje grijehe.”

Bez obzira na to kako bi mi htjeti objasniti ovaj glas, nešto je potpuno  sigurno: Taj glas je imao utjecaj na nju da je shvatila poruku i preokrenula njezin život.

Otišla je s plaže, zatvorila je vrata svom starom načinu života, i širom otvorila vrata novom životu. Svećeniku je rekla da nikada nije to iskustvo podijelio sa nikim prije, dodajući: “Pa tko bi mi to povjerovao?”

Priča ove žene se lijepo uklapa u priču žene uhvaćene u preljubu u današnjem Evanđelju; i kao da ove priče ilustriraju ono što u biti korizma je. Riječ je o Isusovu pozivu svakom od nas: živjeti i voljeti, a ne umrijeti.

NEDJELJNA MISAO 5. KORIZMENA

Otac John Powell je napisao knjigu pod naslovom „On me dotaknuo.“ Puno čitatelja mu je pisalo pisma u kojima opisuju događaje iz svog života, a koji su povezani s temom ove knjige. Puno čitatelja je Bog dotaknu preko ove knjige.

Otac Powell je dobio jedno pismo od žene koja tvrdi da joj je život postao pakao koji je ona odlučio skončati. Jednog ranog jutra otišla je do oceana. Plaža je bila prazna. Dok je hodala uz rub vode, i pripremala se za put bez povratka, čula je glas koji joj je rekao: “Stani! Okreni se i pogledaj dolje. “Stala je, okrenuo se i pogledao prema dolje na mokri pijesak iza nje. Valovi su otplavili sve njezine tragove.

Ponovno je glas govorio. Rekao je: “Pozivam te živjeti i voljeti, ne umrijeti. Kao što su valovi oprali otiske tvojih stopa, tako je moja ljubav i milosrđe oprali sve tvoje grijehe.”

Bez obzira na to kako bi mi htjeti objasniti ovaj glas, nešto je potpuno  sigurno: Taj glas je imao utjecaj na nju da je shvatila poruku i preokrenula njezin život.

Otišla je s plaže, zatvorila je vrata svom starom načinu života, i širom otvorila vrata novom životu. Svećeniku je rekla da nikada nije to iskustvo podijelio sa nikim prije, dodajući: “Pa tko bi mi to povjerovao?”

Priča ove žene se lijepo uklapa u priču žene uhvaćene u preljubu u današnjem Evanđelju; i kao da ove priče ilustriraju ono što u biti korizma je. Riječ je o Isusovu pozivu svakom od nas: živjeti i voljeti, a ne umrijeti.          

ML                                                        

NEDJELJNA MISAO 4. KORIZMENA

Jesmo li se možda udaljili od Boga, jesmo li toga svjesni, ako jesmo? Moramo priznati: ima puno katolika koji je sretan živeći raskošno prema svijetu, a jedva da mu je Bog na pameti. Za svijet, otvorene ruke. Za Boga, stisnute šake.

Već smo duboko zašli u korizmu  i još malo pa će i Veliki tjedan. I nemojmo zaboraviti: Gospodin, s parabolom o izgubljenom sinu, nam želi pokazati da je, ne samo strpljiv, nego kad se vratimo njemu (svom Ocu), skače od radosti i sreće. Božja radost, za razliku od mnogih od nas, je radost zbog povratka, radost zbog onoga koji se oslobodio kandži osrednjosti ili hladnoće svijeta kako bi se vratio i stalno živio  u Očevoj kući. Je li to tako osjećamo mi?  Koji smo se udaljili od Boga? Danas ne razmišljamo samo o sinu koji se razbacuje u svijetu koja će ga uništiti. Povrh toga vidimo Boga koji se razbacuje s onim jedinim što zna raditi: ljubiti.

Kad odlazimo daleko od Boga trpamo u ruke toliko zavodljivosti koja nas uljulja ili zavara, ali i tada ne idemo samo mi. Bog, bolje rečeno, njegovo očinski srce, ide kamo idemo mi. Daleko od tog da nas napušta, Bog je s nama u onim situacijama u kojima se često vidimo izdane, prezrene, podcijenjene ili siročad.

Kad se okrenemo unatrag tražeći Boga, on uvijek dolazi do nas. Skače od radosti, jer nas dobiva natrag kao svoju djecu. Priprema pravu feštu (svetkovinu), jer je za njega povratak važniji od trenutka odlaska, napuštanja. Više može učiniti milosrđe,  nego polaganje računa. U oči upadaju otvorene ruke a sramota ostaje po strani. Sin koji je otišao na način na koji je otišao, i koji je živio na način na koji je živio, kad se vratio susreće istu Očevu ljubav koju je ostavio na grub način.

Bog, nikoga  od onih koji vjeruju u njega, ne prisiljava da ostanu pod njegovom zaštitom. Mi smo slobodni vjerovati u njega, i slobodni smo da sumnjamo u njega. Ali ono što nikad nećemo dobiti, a što je namjera starijeg sina koji gunđa jer mu se brat vratio, je da nikad nećemo promijeniti srce Oca, Božje osjećaje, njegovu beskonačnu dobrotu, uvijek otvorene ruke za naš povratak.

U nekim trenucima našeg života, svjesno ili nesvjesno, napuštamo Božju sigurnost i idemo u potragu za drugim bogovima, drugim očevima, drugim  “roditeljima” koji nas nagrizaju iznutra i izvana. I koliko puta, nakon što je iskorištena plaća tih idola – kada više nismo bili od koristi –  ostali smo bez potpore u svom vlastitom jadu. Ili nismo? To su trenuci opasnosti ili osobne tragedije, kada naše oči počnu ponovno tražiti i čeznuti za kućom Očevom, uzdišući za njegovom prisutnosti, blizinom ili zaštitom.

Možda izgubljeni sin, zastupa ovo društvo (hirovito i okrenuto samo sebi) koje pokušava stvoriti budućnost bez Boga. Svijet bez vječnih vrijednosti ili bez pričanja i povezanosti s Apsolutnim, s Bogom. Je li to dobro? Pa naravno da nije. U svakom slučaju, samouništenje čovjeka ubrzava se kada se okrenemo od Božjeg srca.

Neka Gospodin sa svojim križem, nas učini takvima da vidimo, razumijemo, shvatimo i živimo neizmjernu ljubav koju Bog ima prema nama.

JL

ŽUPSKE OBAVIJESTI 3. KORIZMENA

  • Danas obilježavamo dan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Zato ćemo milostinju prikupljenu na današnjim sv. Misama poslati za potrebe Crkve u Bosni i Hercegovini.
  • I večeras mladi iz naše župe organiziraju gledanje filma poučnog sadržaja. Pa pozivaju i vas da ime se pridružite i priuštite si u korizmi nešto lijepo za dušu.
  • Sutra je blagdan Navještenje Gospodinova ili Blagovijest. Svete mise u našoj crkvi ćemo slaviti u 7,8 i 18:30 sati.

NEDJELJNA MISAO 3. KORIZMENA

Izjava pape Franje: “Gospodin se nikada ne umori čekajući”, služe nam da ove nedjelje, razmišljamo pred licem Božjim – o Bogu koji je blizu, koji je ljubazan, strpljiv i milosrdan.

U različitim okolnostima Bog dolazi svom narodu kojega ludo ljubi, dolazi preko patrijarha i proroka. A sada s Kristom, ponovno nam dolazi u susret kako bi nam usadio vrijednosti. Bog čeka naš povratak, iako stalno činimo nešto kao da živimo bez Njega.

U više navrata, kao onaj narod pod vodstvom Mojsija, i mi opasno žurimo okrećući se unatrag. Misleći da je ono što ostavljamo, bolje od onoga što nas čeka u Obećanoj zemlji. Je li to tako ili nije? Ili možda mislimo da, ponekad, postoji puno toga što smo ostavili na stranu slijedeći Isusa? Je li vjera u Njega i Njemu, dobitak ili gubitak? Jeli u nekim trenucima sumnjamo, da Bog ide s nama i da hodamo kao siročad i bez cilja?

Kad vidimo tolike katastrofe –  humanitarne ili materijalne, možda možemo zaključiti kako nam izgleda da je Bog zanemario svijet. Je li to tako? Naravno da ne. Bog pati s ljudima koji pate; Bog strepi s ljudima koji strepe; Bog plače s ljudima koji plaču.

Ne samo da je Bog s nama, nego nam Bog ubrizgava hrabrost i vjeru kako bi prevladali te teške situacija koje zadese čovjeka. Izraelski narod je trpio ( ali je i računao na Božju pomoć), a mi kao narod Novoga saveza, i dalje podnosimo različite zamke i Gospodin nas ohrabruje, tako da naše postojanje, imaju glavu, snagu koja nas tjera naprijed: a ta snaga je naše povjerenje u Boga.

Neke situacije nas pritišću, zadaju nam brige ili zgražaju (možda, kada netko izruguje križ) onda trebamo gledati u jednom pravcu: biti strpljiv, jak i znajući da će Bog učiniti dobre stvari.

Bog nas podsjeća nas da smo njegov vinograd. Da smo njego narod. Sveti narod. I, da ovaj vinograd (uključujući i neplodnu smokvu u njemu) ovaj narod, treba biti čuvan s molitvom, pokorom i ljubavlju. Gdje smo mi?? Jesmo li napredovali u nečemu? Jesmo li izišli iz praznine kako bi naš život ispunili  sadržajem? Jesmo li spremni pomoći materijalno ili duhovno? Jesmo li se makli od umjetnih i površnih pogleda? Jesmo li svjesni raznih mogućnosti koje nam Bog daje da se ostvarimo kao ljudi, kao vjernici?

Korizma ide dalje i u našim očima vidimo nekakve plodove, vidimo plodove i u našim rukama, vidimo plodove u iskrenosti naših riječi .

Bog još uvijek čeka, i mnoge od nas. Stvari neće uvijek ispasti onako kao što mi to mislimo i kako Bog zaslužuje. Ali, stvarnost je ovo: Bog nas na putu vjere želi vidjeti optimistične, a ne malodušne. Čak i usred sumnji i komplikacija, kušnji i patnji, ne samo da od nas očekuje puno, nego se čak kao vlasnik vinograda – čiji smo i mi dio – izlaže pogibelji, da nastavimo sijati nadu, Evanđelje i njegove zapovijedi gdje god smo prisutni.

JL

NEDJELJNA MISAO 2. KORIZMENA

Pomalo uronjeni u korizmu i u razmišljanje o križu shvaćamo da svaki put koji započinjemo, prije ili kasnije pokazuje trnje. Isus, na svom putu do slave, najavljuje da očekuje trenutke boli, patnje, usamljenosti i smrti. Oni to nisu razumjeli i, zbog tog, radije bi živjeli u oblaku na vrhu Tabor, nego se spuštali i susretali sa stvarnošću, koja uvijek nije bajna.

Preobraženje, između ostalog, nas poziva da nastavnom svoj hod po zemlji. Biti kršćanin znači, također, biti jak u borbi i očuvanju svojih ideala, sa svim posljedicama pa čak podrazumijeva i smrt. Možda će reći pa ti si lud, pa to je fanatizam, to nije vjera, ali pogledajmo samo kršćane koje se ubija samo zato što su kršćani, ali se nisu odrekli svoje vjere i svojih ideala.

Ali, kao i Petar, Jakov i Ivan, mi bi radije živjeli vjeru u pamuku. Bez previše zahtjeva. I, često se odlučujemo za takav jednostavniji način. Mi bi željeli živjeti u snovima.

Isus, koji nas uvijek vraća u stvarnost, preobražava se kako bi razumjeli da vjernost Bogu, nije oslobođena patnje, žrtve, kušnje i samoodricanja.

Ona tri prijatelja, koji su ostali zapanjeni pred onim što su razmišljali i živjeli odjednom počinju shvaćati veliku istinu: Isus je puno više od prijatelja. On je netko tko krije savršenu unutarnju ljepotu. Oni su i dalje čuvali sjećanja o Isusovim čudima. Ali što je ovo? Je li ovo bilo moguće predvidjeti? Mislim da ne. Da ih zahvati Gospodnja slava, iznenađeni onim kojega su toliko voljeli, s kojim su provodili svoje vrijeme, zbog kojega su sve ostavili: Isus im se pokazuje preobražen.

Vjerojatno su sva tri učenika sišla s gore Tabora potpuno oduševljeni, promijenjeni, obnovljeni ovim događajem.

– Prijatelj je više od prijatelja: on je Bog

– Isusovo lice je više od lica čovjeka: to je Božansko lice

– Isusovo tijelo je više od krvi i mesa: ispunjeno je Božjim životom,

Kako ovo razumjeti? Kako sve ovo objasniti svojim kolegama, drugim apostolima?

Slijediti njega, često puta boli, ali se i isplati.

JL

NEDJELJNA MISAO 1. KORIZMENA

Korizma je putokaz, ali smisao je Krist sa svojom smrću i uskrsnućem.

Hoćemo li biti sposobni biti osjetljivi prema drugima i pripremiti svoje srce pred Isusov dolazak?

Napasti, uvijek napasti čovjeku dolaze ususret:

-Napast napuštenosti. Zašto vjerovati u Boga kojega nikada nismo vidjeli? Nije se li lakše pokloniti onim drugim “malim bogovima”, bogovima koje nam svijet nudi kao atraktivne putem televizije, moći, novca, užitka ili blještavila?

-Napast površnosti. Pobrkati, kamenje koje podupire zgradu svijeta, s istinskim čvrstim i temeljnim kamenom. Što će ostati sutra, veliki gradovi koje gradi čovjek, ili je veliki nebeski dom koji nam Krist obećava u svom Evanđelju?

-Napast temeljnih stvari. Idemo kroz nekakav pakleni život i, u tom paklenom životu, nude nam se sočne čestitke, izložene delicije. Danas, neprestano, od hirovita i hedonističkog društva, zakonom nam se naređuje da napustimo Boga, opijaju nas pićima svijeta na štetu hrane vjere, pobjeći iz obitelj Crkve pozivajući nas da prihvatimo druge stvarnosti.

-Napast za idolopoklonstvom. Pokriti u našem srcu i našim mislima, u našim obiteljima i u našim stavovima, druge bogove koji zahtijevaju nedostatak etike i morala, bez vjere i potpuno odricanje naših vjerskih uvjerenja. Koji bogovi žive u našim srcima? Jeli onako koji visi na zidovima naših domova? Križevi ili jednostavne slike? Ili je to nekakav bog koji je trenutno u modi? „Nemaj drugih bogova uz mene“

Korizma, sama po sebi nije cilj, korizma nam pomaže da nastanimo Boga u srce našeg života. Da nam molitva postane ponovno gušt. Da pratimo Krista, koji je svojim križem, uzeo bolesti ovoga svijeta. Gledajmo prema Svetoj gori (Kalvarija), gdje će nam Bog pokazati vrijednost svoje ljubavi, odanosti, poslušnosti i poniznosti.

Zato što je iskusio kušnje, Isus zna koliko mogu biti opasne.

I zbog tog, može suosjećati s nama, u trenucima naših iskušenja.

JL