ŽUPSKE OBAVIJESTI – TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA

  • Danas je nedjelja Caritasa. Milostinju, koju prikupimo na svetim misama, darovat ćemo za potrebe Caritasa naše Nadbiskupije.
  • Danas u 16 sati je susret Trećeg reda sv. Dominika. Molimo članove dominikanske obitelji da dođu na ovaj susret
  • Večeras će u našoj crkvi održati božićni koncert ženska vokalna skupina Oštrokondže. Ova skupina pjeva tradicijske pjesme iz Dalmacije i Dalmatinske zagore. Pozivamo vas da dođete i uživate u ovim prekrasnim napjevima. 
  • Bliži nam se Božić. Lijepo bi bilo da se svi ispovjedimo i čiste duše idemo u susret Bogu. A mogućnost za ispovijed imate: od utorka do četvrtka 7- 10  i 18-19 sati. Petak, subota, nedjelja, ponedjeljak od 7 – 11.30 i od 17-19 sati. Te na Badnjak od 7-11.30 sati. Napominjemo da ne ispovijedamo na Badnjak popodne, Božić i sv. Stjepana.

NEDJELJNA MISAO – TREĆA DOŠAŠĆA

“Radost, radost, radost … u tom tonu, braćo slavimo misu ovu trećem nedjelju Došašća. Radost, jer će nam se roditi dijete, dijete koje će biti naša tajna, naš osmijeh, naša snaga. Od sada, od ove nedjelje, naziremo već ono što se događa na Božić. I pazimo! Da ništa ne zamijeni, ni da nas išta liši kršćanske radosti, da nam išta ugasi čistoću kršćanskog osjećaja svjetla, sjećanja i boja. Nadam se da ćemo, ove dane u tom i uspjeti?

Bog dolazi, da nas spasi. Pa tko se ne bi radovao kada, u neizvjesnosti života, u crnilu ovoga svijeta, netko dolazi s prijateljskim glasom i licem raspoloženim da nam pomogne?

Nedjelja je Radosti. A u svijetu, na žalost, nema baš puno dobrih vijesti. Mi želimo biti potpuno zadovoljni, ali u tome ne uspijevamo. I Isus nam se približava, i daje nam optimizam i entuzijazam.

Je li mi stvarno želimo ovaj Isusov posjet? O čemu mi razmišljamo? O kome sanjamo? Jer, da istinski proslavimo nadolazeći Božić, moramo imati- ne gladi ili žeđi za kolačima, puricom i mlincima – nego gladi i želje za Bogom.                 

Da njegov dolazak obogati odnose i susrete naše obitelji; da njegova velika ljubavi, pokrene i našu ljubav; ili da tišina koja dolazi k nama, učini našu molitvu što dubljom i iskrenijom.

Ova nedjelja radosti bi nas trebala obnoviti u svjetlu vjere. Da probudi u nama želju da Gospodin dođe i ostane među nama. Da zaista vjerujemo da, Isus, svojim rođenjem može ispuniti sreću i težnju svakog čovjeka.

Prijatelji: nastavimo pripravljati put Gospodinu! I, ako možemo, to činimo s radošću. Bez razočaranja ili očajavanja. Gospodin ne želi lažne osmijehe, niti obješene face. Kada se Isus rodi, on treba klanjatelje u duhu i radosti. Hoćemo li biti u mogućnosti darovati Boga ponižena i utjelovljena, darom naše radosti – jer je došao među nas?

Braćo i sestre, već od sada slavimo, radujmo se i uživajmo u velikom blagdanu ljubavi.

Od sada, prijatelji, uživajte i radujte se s našim spasenjem. I, poput Ivana, kamo sreće da ova velika radost, bude razlog što smo Isusovi prijatelji, i da na to prijateljstvo odgovorimo – više djelima, a ne samo riječima. To jest, s našim životima.

jl

NEDJELJNA MISAO – DRUGA DOŠAŠĆA

Dolazak djeteta u kuću, između ostalog, uvijek pretpostavlja i neke promjene – društvene, osobne, pa čak i estetske. Mjesto buke pretvaraju u mjesto tišine, “ja” pretvara u “on”, a uključuje i čistoću koja nekako i osigurava zdravlje.                  

Bog koji je došao kao “dijete” od nas traži promjenu. Zašto? Zato što je to “dijete” stvarno dobra vijest koja u naš život unosi sreću.

Pomalo već uronjeni u došašće, u susret nam dolazi jedna jedinstvena osoba, s okusom pustinje, umjerenosti – trezvenosti, s krikom, promjenom, obnovom i pozivom na pokoru: Ivan Krstitelj.

Božić, u kojem slavimo događaja rođenja Isusova, ohrabruje nas da preuredimo verziju našeg života. Jer, naše življenje, naša razmišljanja i naše biće … možda je pomalo zastarjelo.

Došašće, u ovu drugu nedjelju, poziva nas da promijenimo “čip”. Da instaliramo novu verziju za naš život! Isus dolazi! Ne zavrjeđuje li njegov dolazak našu promjenu?

Ivan Krstitelj je vapaj Crkve koja nas, aktivno i pasivno, potiče da podignemo antene vjere. Gdje smo stavili naše ciljeve, želje ili nastojanja?

Ivan je novost čitave Crkve koji nas, prije Božića, potiče da idemo u susret Gospodinu koji dolazi. Hoćemo li biti u mogućnosti pripremiti dostojno prebivalište, neke dobre putove, i kad se dijete Isus rodi ne nađe nas da se klanjamo pred nekim drugim  bogovima?

Ivan Krstitelj je glas koji se nikad ne umori. Objava (govor, vika) u beskrajnoj pustinji, gdje su se mnogi izgubili. Krik koji nije namijenjen ničemu drugom doli sreći čovječanstva; povratak Bogu onih muškaraca i žena koji su, zbunjeni bukom ovoga svijeta, trebaju čuti slatku poruku: Bog dolazi da nas spasi!

Toliko puta, Došašće,  nam napominje da je to vrijeme nade, radosti i pokore. Ali, nije li dolazak novog člana u obitelji,  motiv i razlog za temeljitije i pažljivije čišćenje cijele unutrašnjosti kuće? Ne zaslužuje li Gospodin da ono, što kvari naše biće, promijenimo;  da njegovo rođenje bude nešto stvarno i opipljivo u dubini naše duše.

Došašće, osim što je vrijeme nade … je vrijeme kada se režu voćke. Mogli bi i mi odrezati one grane koje su u našoj nutrini višak ili bez voća, koje su podivljale.

Ne zaslužuje li Bog ovo i više od ovoga?

Neka naša kuća, srce i duša, budu dobro raspoređeni u četiri tjedna da, Božić, ostavi trag i izobilje u našem biće.

JL

NEDJELJNA MISAO – PRVA DOŠAŠĆA

Advent nam dolazi reći da će s Kristom biti dobro ono što radimo i da, Krista, trebamo primiti s vjerom i radošću. Neka nam je dobrodošao i ovaj Advent!

Koje je bilo Božje čudo nad čudima? Ni manje ni više nego navijestiti Isusovo rođenja. Vjerojatno je najteža namjera pristupiti kao Otac muškarcima i ženama našega vremena.

Njegovo rođenje sa sobom mora nam donijeti radost. Mora nam donijeti želju da budemo bolji ljudi i bolji vjernici. Jer dolazak Gospodnji, trebao bi donijeti polet na životnom putu, promjenu tamo gdje stanuje stari čovjek i nadu gdje raste nesigurnost.

Kako ne zahvaliti Bogu za čudo Kristova rođenja! Danas ne možemo nego otvoriti oči. Ne smijemo ih zatvoriti. Nada nas čini da gledamo i dalje od onog što planina skriva. Nada nas poziva da i budni sanjamo. Zašto? Zbog čega?

Moramo naučiti čekati, jer, uz Božju pomoć, sve se može poboljšati: i materijalno i duhovno. I moramo vjerovati, jer, iako neki kažu da i bez spominjanja Boga, svijet može funkcionirati samo po sebi, iako vidimo da se oblak nesigurnosti, straha neprestano nadvija na našu dobrobit, našu ekonomiju…

A, za čekati, moramo biti na oprezu. Nada se može izgubiti vrlo lako, ako se previše oslanjamo na prolazne senzacije koje štete onom autentičnom, zdravom i istinitom.

Kad Bog ponovno dođe, hoće li naći kršćane da spavaju ili, naprotiv, da su mu vjerni i budni? Kada Bog ponovno dođe, hoće li naći vjernike koji gledaju zvijezdu (koju su gledali pastiri i mudraci) ili zavedeni i uljuljkani raznim reklamama ili željama javnosti?

Svake godine evanđelje nas poziva i potiče da živimo kršćanski Božić. Iz javnog govora se izabacio govor Sretan Božić. Govori se samo sretni blagdani, blagdanski popusti, blagdani. Koji su to blagdani??? Što mi slavimo na Božić. Vjernici na Božić slave rođenje Boga, i slave ga tako da se ispovjede i dođu na njegovu gozbu, sv. Misu. Puno njih želi od Božića praviti limunadu. Mi vjernici čuvajmo autentičnost Božića. Uljepšajmo svijetlom svoje domove, ali i svoje duše.

Podignimo oči. Gospodin dolazi, a to je nešto veliko. Dolazi u malenosti. Mnogi nisu bili svjesni (iako to nije nešto novo), ali ono što je važno je da oni koji žude zvijezdu na nebu, da dobro pripreme svoje živote, tako da njegov dolazak donese nešto novo.

Oni koji slave neke blagdane (ne znam koje) neka u središte svojih života stave bijele medvjede, sobove, jelene, djedove… Ti koji slave blagdane, njima je važnije kupiti nekakav poklon, nego se ispovjediti i na Božić otići na svetu misu. Mi koji slavimo Božić (a ne blagdane), u središte svog doma i života stavimo Isusa Krista.

J.L

NEDJELJNA MISAO – KRIST KRALJ

Na ovaj blagdan Krista Kralja običnim sebi dajemo jedan sažetak, kako i koliko smo bili na ovom put, kroz ovu godinu, uronjeni u život, smrti i uskrsnuće Isusa Krista. Jesmo li ga prepoznali? Jesmo li prihvatili darove njegove milosti? Jesmo li mu otvorili svoja srca?

Poput vojnika koji ne razumije Isusov jezik s križa, takvi možemo biti i mi. Ali moramo se formirati kao katolici i kršćani. Kršćanin bez oblikovanja, formacije,  je ostavljen na milost i nemilost “pametnjakovića” ovog svijetu.

Da bismo razumjeli Gospodstvo Isusa Krista, na ovaj dan Krista Kralja, potrebno je razmišljati o njemu na križu. Jer to nam služi da bolje vidimo i shvatimo koordinate i način življenja, razmišljanja i djelovanja Isusa: ljubavi prema ljudima ispunjavajući volju Božju.

Okrenimo se Kristu i molimo njegovu zaštitu kada izgled svijeta propada; kad nas drugi moderni i suvremeni pozivaju da im se klanjamo –  gubeći svoje dostojanstvo, pa čak i da ne budemo ono što jesmo. Ovaj kralj koji, rođen u siromaštvu, mali, skroman, tih, i koji je – danas- uzvišen na križu (također od drveta), bez previše buke (kao u Betlehemu), ponizan (bez bogatstva , ali s nutarnjom ljepotom) nas poziva na vjernost. Želimo li biti njegovi? Jesmo li spremni boriti se za njegovo kraljevstvo?

Svetkovina Krista Kralja. Bog, na Božić, sići će s neba da bude s čovjekom. Danas, s križa, on nas uči da -put služenja, ljubavi i predanja – je najbolji način da se jedan dan popnemo do njegove prisutnosti. Je li nam se sviđa ovaj tron (ovo prijestolje) u obliku križa? Želimo li vladati s Njim?

Neka nam kraj ove godine pomogne da stavimo Isusa, ako smo ga udaljili, u središtu našeg života, našeg poziva, naše obitelji i našeg razmišljanja.

NEDJELJNA MISAO 33. KG

Vrijedi biti ustrajan!

Stigli smo do posljednje nedjelje prije proslave Krista kralja i tako ćemo završiti ovu liturgijsku godinu. Današnja  čitanja, kao i ona prošle nedjelje, imaju apokaliptični okus. A razlog je taj jer su, između ostalog, bili okrenuti prema onim kršćanima koji su bili malo nervozni zbog uvjerenja da je drugi i posljednji Kristov dolazak bio neizbježan. Je li ovo zabrinjava (zanima) današnje generacije? Jesmo li u stanju reći iskreno: “Dođi, Gospodine Isuse!”?

S Pavlom možemo zaključiti da, dok se to ne dogodi, moramo svjedočiti i raditi da Isus i njegova poruka budu poznati ovom svijetu. Radimo li ono što je moguće kako bi se evanđeoska poruka čula u svakom kutu našeg svijeta?

Danas, kao i stoljećima prije, govori se, da se nalazimo u završnoj fazi povijesti, čovječanstva i svijeta. Što učiniti? Kako reagirati? Gdje ići? Putove kamo ići nam nudi današnje evanđelje: “Pazite, ne dajte se zavesti.”

Mi živimo u vremenu svjedočenja. I nas se tiče, sada više nego ikad, odvojiti žito od slame, odvojiti pravu vjeru od glume. Što sve ovo donosi? Nerazumijevanja, progon ili čak sustavni pokušaj da se vjeru svede na privatnu stvar. Neke ekstremističke skupine, koje financira tko zna tko, bore se protiv svega što je katoličko: protiv vjeronauka, protiv gradnje crkvi, protiv kršćanskih vrednota, protiv evanđeoske poruke … pa čak i fizički nasrću.

Na sve ovo nas Isus upozorava u današnjem evanđelju, i donosi nam razlog zašto će nas napadati – zbog našeg svjedočenje Radosne vijesti. Ali nas Isus na kraju i tješi i govori nam: ne bojte se, ni vlas vam s glave neće propasti.

Je li vrijedno vjerovati i boriti se za Kraljevstvo Božje? Hoće li doći do našeg susreta s Gospodinom? Hoćemo li biti u stanju izdržati ili podnijeti napade koji stalno niču iz nekih ideologija? Naravno da hoćemo! Sjetimo se da kap po kap vode, koja je svojom upornošću, uspjela tijekom godina slomiti čvrstoću stijene.

Neka nas Gospodin prati u želji da promijenimo svijet i pripremimo ga, tako da, kada se vrati da nađe ljudi zadovoljne,  držeći se njegova evanđelja. Hoćemo li pokušati?

Suočeni sa stvarnosti, čovjek i svijet će završiti, ali ima nešto što nas ispunja nadom: Bog nudi spasenje.

NEDJELJNA MISAO 32. KG

Saduceji, koji nisu vjerovali u uskrsnuće, izrugivali su one koji su izražavali svoju vjeru u uskrsnuće. Danas, kao i onda, puno uličnih anketa govore da je visok postotak katolika koji ne vjeruju u uskrsnuće. Ali na žalost, takvima se može jedino odgovoriti: da oni nisu ni katolici niti su kršćani. Zašto? Jer se kršćanstvo temelji na toj temeljnoj istinu: Krist je uskrsnu a, s njim, smo i mi uskrsnuli. Sv. Pavao kaže: „Ako Krist nije uskrsnu, uzalud je vjera naša“. Dakle, kršćanstvo stoji ili pada na uskrsnuću.

Biti svjedok ove istine je kršćansko poslanje, koje možda izgleda teško, ali to postaje znak snage i živosti vjere a, iznad svega, naše vjernosti Isusu.

Nakon slavlja blagdan Svih svetih i Dušnog dana, nameće nam se jedna misao:

-Vrednujemo li i držimo li sjećanje na naše pokojne?

-Poštujemo li njihove ostatke? Zapanjujuće je, barem u nekim dijelovima svijeta, kako se podižu spomenici kućnim ljubimcima, a s druge strane, kremiraju ostatke svojih najmilijih i taj pepeo bacaju po planinama, u more ili vrtovima. Je li to uredu? Gdje je onda sjećanje na naše pokojne? Je li nam smetaju? Možda nas dekomodiraju jer ih nekako moramo posjetiti bar jednom godišnje? Nešto, u tom smislu, moramo promijeniti na bolje. Mi smo sjeme nade, i zar prema tom sjemenu, ne bi trebalo postupati s pažnjom i staviti ga na dostojno mjesto? U zadnje vrijem i mediju su donijeli vijest da je papa donio uredbu kako se vjernici trebaju ponašati sa pepelom kremiranih osoba,  i jasno je rekao da se pepeo ne smije okolo bacati, nego dostojanstveno pokopati.

Kao kršćani, i kao ona makabejska djece, naša nada je u Bogu. Znamo da je bolje da umremo prema Bogu nego obuzeti hladnoćom i nevjerom u svijetu.

Protiv onih koji vjeruju samo u ono što vide, -po riječi Božjoj- i po njegovoj smrti i uskrsnuću, mi vjerujemo ono što ne vidimo: u uskrsnuće!

Kad je jedan profesor ateist upitao studenta što on misli o ovoj temi, on je odgovorio: “Gle, ako nešto ima, puno toga ću dobiti… a ako ne postoji ništa (što ne vjerujem), neće izgubiti ništa više nego vi, a osim toga, ja ću su živjeli s nadom. “

Vrijedi, prijatelji, vjerovati i uzdati se u riječi Božje. Vrijedi patnje, klevete i poruge, nerazumijevanje ili zlo cerekanje kad znamo da, nakon patnje i kušnji, imamo vječni život s Gospodinom, oni koji duboko vjeruju u Njega. I, na kraju, Bog je taj koji se zadnji smije.

I nakon ismijavanja saduceja, Isus potvrđuje da postoji život nakon smrti. I jasno je da se život na nebu razlikuje od života na Zemlji. A, naša radost će biti u Božjoj prisutnosti.

JL

BLAGDANSKA MISAO – SVI SVETI

1. studenog, početak predzadnjeg mjeseca 2019., pozdravlja nas velikom svetkovinom Svih Svetih. Nema bolje kateheze, pri završetku ove godine, nego razmišljati o tom ogromnom mozaiku muškaraca i žena (službeno ili neslužbeno proglašeni od strane Crkve), koji su pokušali živjeti godine svog života s ovih osam boja koje su Blaženstva. Rođeni i, malo pomalo (neki prije neki kasnije i) shvatili jednu stvar: putovanje s Bogom, iz ruke Božje, s dahom Duha, je vrijedilo muke do kraja.                                                                                         

Poviri smo danas na balkon neba i, s Apokalipsom u ruci, također se pitamo: Tko su oni? Odakle su došli? Gdje idu? Ali pitamo se još jedno –  četvrto pitanje: Kako su oni to postigli? Oni, sveci Božji, nisu pokleknuli, klonuli (vjerojatno su imali sumnji, kriza i neprospavanih noći) došli su do cilja kršćanske savršenosti. Nije to bilo lako.                                                     

Ali, živjeli su život s Evanđeljem kao pravilom ponašanja. Sanjali su život poslije smrti koji je obećao Krist (a u današnjem društvu se skriva i ušutkava sve što zvuči kao nevidljivo ili nestvarno).

Blagdan Svih svetih je poziv za oporavak duha i kršćanskog hrama.