VELIKI PETAK

Postaje Križnoga puta na Veliki petak obilježavaju duh, raspoloženje i trenutak Muke Isusa Krista, dok su ga njegovi krvnici vodili na Golgotu, gdje je bio razapet.

U mnogim mjestima postoji Križni put oko crkve, pogotovo ako je crkva sagrađena oko nekog brežuljka. U jednoj župi, stariji svećenik je na Veliki petak vodio Križni put po kamenitoj stazi pored župne crkve. Na trećoj postaji koja označava prvi Isusov pad, svećenik je nehotice udario nogom o komad stijene i pao licem prema zemlji, i na licu mu je bila modrica.  Među ljudima su se spontano čuli emotivni krikovi. Sljedeći je izazov bio, hoće li svećenik nastavi voditi Križni put ili će to nastaviti netko drugi. Svećenik je htio da netko drugi nastavi, ali sjetivši se i razmišljajući o onome što je Isus Krist učinio za nas na Križnom putu, odbacio je takvu ideju i nastavio s još većom snagom do kraja; iako je još uvijek na licu imao modrice.

            Patnja nije baš nešto čemu bi se mogli radovati i u čemu bismo mogli uživati. Često se traži bogatstvo i novac kako bi se smanjila ili čak pokušala ugasiti patnja. Često se može čuti kako roditelji kažu da naporno rade da bi njihovoj djeci u budućnosti bilo ugodnije i da ne pate. Međutim, i dalje ostaje važno pitanje: “je li trpljenje prokletstvo?” I drugo: “možemo li potpuno pobjeći od patnje?” Mnogi od nas bi oštro odbacili čak i najmanju bitnu patnju. Puno je nas koji bi željeli život ispunjen ružama od kolijevke do groba. Ima još puno kršćana koji ne prihvaćaju činjenicu da mora postojati Veliki petak prije nedjelje Uskrsa. Da, siguran sam se da bi neki ljudi čak i vikali: „Ne želim patnju!“ Onda, tko bi trebao patiti; možda Isus Krist; onaj koji zaslužuje da trpi, da bude pretučen i kažnjen i da umre? (Iz 53: 1-10)

            Riječ Božja gore potvrđuje da je Krist trebao patiti, jer je to bila Božja volja. Često neki od nas pate zbog pogrešnih stvari i bez ikakve vrijednost. Isus Krist je trpio i umro kako bi nas oslobodio i kako bi imali život. Danas, na Veliki petak, bi trebali shvatiti pojam patnje, koja nam može biti put da ostvarimo bolju budućnost. Međutim, ako trebamo trpjeti, to mora biti zbog Krista Isusa koji je prvi patio za nas, a nikad za neko zlo(1. Petr 4: 14-15).

U biti, danas u središtu stoji Križ. Zato bi trebali dublje proniknuti u križ Kalvarije. Važno je utvrditi da u cijeloj Bibliji postoje dva istaknuta drveta: drvo na sredini rajskog vrta (Post 2: 16-17) i drvo Križa Isusa Krista (1. Pet. 2:24) ; (Dj 5:30; 10:39; 13:29). Križ poništava moć i učinak stabla na sredini vrta. Drvo je bilo privlačno za oči, ali njegovi plodovi doveli su čovječanstvo do odvajanja od Boga. Križ s druge strane nije imao privlačnost (jedino voće na njemu je raspeti Isus Krist). Prezirali su ga svi, ali po njemu je čovječanstvo otkupljeno i ponovno povezano s Bogom. Zato bi Isus rekao: „Kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Ivan 12,32).

  • Čovječanstvo nije uspjelo prema Bogu po drvetu u sredini vrta, a čovječanstvo je dobilo otkupljenje drvetom Križa usred grešnika.
  • Sotona je zaveo čovječanstvo starim drvetom, ali na brdu križa (novo drvo) sotona je poražen.
  •  Po starom stablu Bog je izrekao kletvu, a ljudska je priroda ranjena, ali novim stablom čovječanstvo je dobilo blagoslov i ozdravljenje.
  •  Po starom rajskom stablu prognani su Adam i Eva, ali kroz novo stablo primili smo božanski poziv i ponovno spajanje (Iv 12,32).

        Razmišljajući o svemu što je učinjeno za nas, moglo bi se postaviti pitanje: “Što mogu ponuditi Isusu da ga učini sretnim?” 

frb

VELIKI ČETVRTAK

Tijekom TV intervjua jedan muslimanski znanstvenik rekao je da u konačnici postoji samo jedan grijeh, a da svi ostali potječu iz tog grijeha. Što biste nazvali najgorim grijehom? Bio je posve jasan, da je najveći grijeh zaborav. On smatra, ako zaboravimo Boga, onda zaboravljamo tko smo, što  radimo ovdje i kamo idemo. Mi smo poput ljudi koji kroz život lutaju bez ikakvog cilja, idu gdje ih vjetar odnese – užitak, droga, novac, itd.

Vjerujem da ćete se složiti da je u pravu. Sigurno smo kroz život susreli ljude, ili smo imali u obitelji, koji imaju Alzheimerovu bolest, npr. gubitak pamćenja. Kako se ne mogu sjetiti tko je kraj njih sjedio prije 5 minuta, kad su posljednji put jeli… Zaista ih je teško vidjet takve. Zaboravljaju sve što je bilo i o čemu su razmišljali, bez njihove krivnje.

Večerašnja proslava, svečanost Gospodnje večere potpuno se pamti. Prisjećajući se tko je Bog, tko smo mi, na što smo pozvani biti. Prije svega, to je poziv na zahvalnost, što i označava grčka riječ euharistija. U prvom čitanju Židovi su upozoreni da ne zaborave jedan od najvećih događaja u svojoj povijesti – Pashalnu večeru. Ovaj je obrok i dalje za židovske zajednice širom svijeta podsjećanje Židovima kao Božjeg naroda, njihovom oslobođenju iz ropstva u Egiptu. Za nas kao kršćane to je ponovno uspostavljanje naše kršćanske Pashe iz ropstva, od ropstva grijeha do slobode djece Božje.

U noći prije smrti Isus je slavio Posljednju večeru koja je postala naša Euharistija. Izvještaj je uzet iz Ivanova evanđelja. Sam Ivan u svom evanđelju nema scenu Posljednje večere, pretpostavlja da kršćani znaju to i zato tumači značenje Posljednje večere za nas. Isusova ljubav prema nama u darivanju njegova života i ustanovljenju euharistije povezana je s idejom služenja – pranjem nogu. To je bio posao robova u Isusovo vrijeme, ali Isus Gospodin i Učitelj nam govori da je vođa među njegovim sljedbenicima onaj koji je spreman biti vođa u služenju s ljubavlju. Biti vođa, imati autoritet u Božjoj crkvi znači služiti drugima u ljubavi. Radi se o tome da služimo ne na bilo kakav ponižavajući način, već služenje među jednakim.

Kad se Isus spustio na koljena da opere noge učenika, Petar se zgrozio. I povikao je “nikad mi nećeš prati noge”. Ovdje Petar otkriva njihov mentalitet, i zasigurno se ponekad možemo ubrojiti u njih, da gospodar nikada ne služi, nego se poslužuje i pokorava mu se. Ali Petar mora naučiti da je u Božjem kraljevstvu vođa onaj koji služi. To je poruka za biskupe, svećenike, redovnike, roditelje, učitelje, zaposlenike, upravitelje, glavne rukovoditelje, zapravo za sve nas. A ipak većina običnih ljudi koje poznajem to i rade – roditelji koji se brinu o svojoj djeci ili starim roditeljima, majke koje spremaju jelo, očevi koji pokušavaju zaraditi dovoljno kako bi se brinuli o svojim obiteljima, mladi kroz volontiranje pomažu starim, bolesnim itd. 

Da je Bog večeras pao na koljena pred tobom ili preda mnom, bi li imali osnovno siromaštvo potrebno da to primimo dobrodušno? Tako je nevjerojatna Isusova ljubav i poniznost spuštanja na koljena na posljednjoj večeri, bila samo još jedan izraz onoga što je učinio na Križu sljedećeg dana. Svaki čin bio je dar ljubavi, samopožrtvovanja i služenja nama.

Duh Velikog četvrtka duh je samoprihvaćanja. Jednostavno zato što je, prije svega, Isusov duh na Veliki četvrtak bio upravo to: prihvaćanje onoga što će donijeti Veliki petak. To uključuje sve što nam preostaje u životu, ne samo Veliki petak, već i Velika subota i poslije Uskrs. Doista uključuje svaki aspekt našeg poziva.

Isusovo „da“ na Veliki četvrtak se u biti nije razlikovalo od onoga što se dogodilo na Veliki petak. To je bio samo vanjski izraz unutarnjeg „da“ koji je Isus uvijek davao svome Ocu. Njegovo “ovo je moje tijelo koje se predaje za vas” na Posljednjoj večeri na Veliki četvrtak u biti se ne razlikuje od “da” koje je živio na Veliki petak. Očito, Veliki petak je bio vrlo dramatično, ponižavajuće i bolno proživljavanje posljedica njegova ‘da’.  

Isus je Ocu uvijek govorio „da“. Bilo da je radio u stolarskoj radnji ili slaviuo  Posljednju večeru, ili visio na križu. Za Isusa je to uvijek bilo „da“ svome Ocu.

„Gospodine Isuse, hvalimo i zahvaljujemo ti na velikoj poniznosti jer si se spustio na koljena pred apostolima da im opereš noge. Pomozi nam da slijedimo i tvoj primjer ljubavi, ponizne službe. Amen”

NEDJELJNA MISAO – CVJETNICA

Kažnjavanje udarcem šibom u školi je bilo uobičajeno kad sam bio dijete. Obično se davalo skupina, razredu ili pojedincu ako su nešto zgriješili. Kad bi se kažnjavala grupa u razredu, uvijek je bio problem tko će prvi primiti kaznu udaranja šibom. Nitko nije želio biti prvi, jer se pretpostavljalo da su početni udarci jači i bolniji. Među nama je bio jedan učenik koji se nije plašio udarca šibom i prvi bi izašao po svoju kaznu. To bi ponekad činio sa smiješkom i ne bi pokazivao znakove boli. Jednom je čak ponudio da ga dodatno udaraju umjesto kolege koji se nije osjećao dobro. Mi smo se ostali pitali, zašto je on bio sretan što prima takve muke, čak i za drugu osobu.

Cvjetnica ili Nedjelja muke obilježava početak Svetog tjedna. Cvjetnicu možemo gledati kao velika vrata Velikog tjedna. Danas je Isus Krist odvažno ušao u Jeruzalem, ne od veselja, već zbog bolnog susreta koji je uključivao optužbe, osudu, uvrede, premlaćivanje, raspeće i smrt. U današnjoj proslave primjećujemo brzi prijelaz iz radosti u tugu, od krikova radosti do melankoličnog lica tame. Dva sjedinjena događaja odražavaju naše ljudsko iskustvo. Postoje točke radosti i tuge, postoje usponi i padovi, ali s Bogom postoji božanska stabilnost bez obzira na situaciju.

U današnjoj liturgiji, prije procesije koja vodi u crkvu, čita se evanđelje (Mt 21, 1-11) gdje nam se kaže, kad su se približili Jeruzalemu i došli u Betfagu, Isus je zamolio dva svoja učenika da odu u selo pred njima i da će vidjeti magaricu privezanu za drvo i da je odriješe i odvedu je k njemu. I ako im tko šta ​​rekne, da kažu da je Učitelju potrebno. 

Ova direktiva koja ispunjava proročanstvo Zaharije (9: 9) daje nam poučne poruke.

Magarac predstavlja naše duše koje su Bogu hitno potrebne. Dolazak Isusa Krista u naš kontekst znači odvezati naše duše od stabla grijeha. Drvo oko kojeg je magarac bio vezan podsjeća nas na stablo usred Edenskog vrta u knjizi Postanka (3: 3), gdje su Adam i Eve prihvatili grijeh neposlušnosti koji je pogodio čovječanstvo. Nadalje, selo je poznato i kao Betfag, a naziv znači “kuća nezrelih plodova”. Iz imena se jasno vidi da duša pati od nedostatka. Krist je došao, ne samo da poništi snagu tog stabla i zamijeni ga drvetom otkupljenja, križem na Kalvariji, nego i da podigne magarca od nezrelog i nesposobnog, da bude zreo i podoban za žetvu.

      Imajući ovo u vidu, razumijemo da Isus ima potrebu za našim dušama koje su čvrsto vezane na kolac grijeha i prokletstva. Svečani Isusov ulazak u Jeruzalem označava stvarni početak pobjede nad grijehom i smrću koji su opsjedali naše duše, koje je predstavljao magarac na kojem je on jahao. Najviša točka trijumfa bit će njegova smrt na križu i njegovo uskrsnuće trećeg dana!

Iz čitanja muke svetog Mateja, otkrivamo da je između ulaza i križa bilo puno patnje. Često se postavlja pitanje, zašto je Bog trebao dopustiti svome Sinu da prođe putem patnje kako bi nas spasio. Ne ulazeći u rasprave, najkraće možemo reći da je Bog dopustio Isusu Kristu da pati zbog nas, jer je to bio jedini način da dođe do našeg otkupljenja. U Djelima apostolskim (Dj 3,18) govori nam da je Kristova patnja dio ispunjenja Božjih riječi kroz proroke.

U Starom zavjetu su ljudi darovali životinje bez mane, kako bi okajali grijehe. Ali u Novom zavjetu imamo samo jednu osobu koja je sposobna oduzeti grijehe svijetu (Iv 1,29). Da bi mogao izvršiti djelo našeg oslobođenja, naš Gospodar je morao trpjeti, proliti svoju krv i umrijeti! Isusov oštar odgovor Petru (“Odlazi od mene Sotonu”) kad ga je želio obeshrabriti da ide putem patnje, govori nam da Isusova patnja izlazi iz nerazumljive Božje volje (Mt 16: 23).

      Nakon pobjedonosnog ulaska s palmama i pjevanja hosane, uslijedila je Isusova muka. U potpunosti možemo cijeniti i razumjeti Isusovu muku prema tri težišta, koji predstavljaju tri važna mjesta i događaja u kojima je Isus trpio pod tri različite ruke.

Getsemanska muka

U Getsemaniu je Isus patio u rukama Sotone. U Luki 4,13 možemo razumjeti da je đavao nakon iskušenja napustio Isusa i čekao pogodno vrijeme. Getsemani predstavlja onaj pogodan trenutak da đavao pokušava zaustaviti Kristovo otkupiteljsko djelo. Depresivni i mučni monolog koji je Isus imao u vrtu, pokazuje da je duboko uznemiren (Mk 14:33). Te je rekao: „Duša mi je na smrt žalosna“ Mt (26:37).

U tom je trenutku osjećao opterećenje naših grijeha i đavao je bio spreman da ga obeshrabri da nosi teret naših grijeha.

Često dobivamo od đavla „lijepe prijedloge“ na našem putu da izvršimo Božju volju koja može uključivati ​​određenu patnju. 

Getsemani zapravo znači “preša za ulje”. Čini se da je na njega pritiskao teret naših grijeha, koji su mu se činili previše. Nije ni čudo što je tada moli da ga čaša, mimoiđe, ali neka to bude volja Božja.

Gabatska muka

Na Gabati je Isus patio u rukama grešnika. Evanđelje po Mateju (26:45) to potvrđuje, kad Isus pitao apostole koji su bili s njim: „Spavate li? Približio se čas. Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke.”

Na Gabati, kako je prorokovao Izaija (53: 3), bio je iznevjeren, napušten, pretučen, odbačen, izrugan, bičevan, okrunjen trnjem i osuđen na smrt od onih koji su ga odveli sa stabla grijeha.

Muka Golgote

Na Golgoti je Isus Krist trpio u rukama božanstva; patio je u rukama vlastitog oca. Bila je to vrsta patnje koja je bila najpotrebnija za naše otkupljenje. 

Na Golgoti je Isus Krist trpio u svom čovještvu i nije se držao svoje jednakosti s Bogom (Fil 2: 7) Na Golgoti je Otac napustio Sina (Mk 15:34) i dopustio mu da okusi gorku žuč smrti, kako bi se čovječanstvo moglo još jednom spasiti i ponovno se pridružiti Ocu.

Kroz sve ove patnje, vidimo da je patnja dio naše ljudske stvarnosti. U životu susrećemo razne oblike patnje. Ponekad smo skloni misliti da nas je Bog napustio. Istina je da neki oblici patnje, kroz koje prolazimo, trebaju nam pomoći da stignemo tamo gdje Bog želi da budemo. Kad god vidimo kako prolazimo kroz neke oblike patnje, sjetimo se da je Isus Krist išao tim putem i pobijedio; Ono što je Bog pripremio za nas više je od onoga što mislimo da prolazimo u tom trenutku (1 Kor 2,9).

U ovom Svetom tjednu smo pozvani da se aktivno povežemo s Isusom Kristom. Iz današnjeg događaja vidimo da je bilo pohvala praćenih osudom. “Hosana Sinu Davidu i raspni ga” bile su paralelne izjave koje su dolazile iz gomile. Nemojmo skakati na pohvale ljudi (gomile) na početku puta, jer će oni moći formulirati i našu presudu i osudu na kraju puta.

Postoji šala o magarici na kojoj je Isus dojahao u Jeruzalem.

Naime, magarica je bila oduševljena kad je Isus jahao, jer su je ljudi hvalili zajedno s Isusom. Međutim, na povratku iz Betfage bez Isusa, nitko je nije primijetio. Čak i kad je pokušala privući pažnju. Po povratku je pitala mamu, zašto su je ljudi ranije hvalili, a kasnije je nitko nije ni primijetio. Njezina se mama okrenula i rekla joj da je čovjek koji je jahao za nas taj koji nam daje važnost i priznanje i bez njega ne vrijedi ništa. To je doista vrlo poučno. Bez Isusa Krista ne vrijedimo ništa!  

Želim vam lijep i duhovno bogat Veliki tjedan.

FRB

CVJETNICA

Dragi vjernici, ovim putem bih vas zamolio da u nedjelju 5. travnja ujutro svi stavimo maslinovu grančicu (ili neku zelenu grančicu) na svoje prozore ili vrata, kako bi proslavili Cvjetnicu.

Tako bi se, usprkos socijalnoj odvojenosti, povezali i ušli u Sveti tjedan.

Možda smo fizički odvojeni, ali nismo razdvojeni. Ujedinjeni smo kao Kristovo tijelo.

Ako ovu ideju smatraš vrijednom, pošalji i svojim prijateljima.

U NEDJELJU ĆEMO U 8 SATI U CRKVI SV. DOMINIKA SLAVITI SV. MISU BEZ NARODA, ALI ĆETE OD 9 SATI MOĆI UZETI BLAGOSLOVLJENE MASLINOVE GRANČICE

NEDJELJNA MISAO 5. KORIZMENA A

Smrt je važan dio našeg čovještva. Nije neobično čuti o smrti i o ljudima koji umiru, ali ustajanje iz mrtvih, nije uobičajena pojava. U Bibliji imamo priče o ljudima koji se vraćaju nakon smrti pomoću nekih božanskih intervencija.

Ilija i Elizej vratili su ljude životu molitvama Bogu (1.Kr 17: 17-24; 2.Kr 4:17-37).  Isus je uskrisio Jairovu kćer (Lk 8: 41-42, 49-56), kao i sina udovice iz Naina (Lk 7: 11-17). Međutim, oživljavanje Lazara nije samo neobično (bio je mrtav četiri dana i raspadao se), već je ispunjen i mnogim podukama koje su svojstvene za Kristovo poslanje kao i za naš život kao kršćana, posebno u kontekstu korizmenog vremena.

Promotrimo Lazarovu bolest, smrt i uskrsnuće, primjenjujući ih na naš život.

Lazarova bolest

Čitanje evanđelja započinje tako što nam govori da je Lazar bolestan, ali mi ne znamo detalje njegove bolesti. Bolest razumijevamo kao bolest tijela ili uma. U toj je situaciji Lazar mogao patiti od vrlo teške bolesti koja je prkosila svakoj medicinskoj pomoći; to bi moglo objasniti zašto je obitelj tražila Isusovu pažnju. Isus od glasnika saznaje da je, onaj koga ljubi, bolestan i kao odgovor kaže da ta bolest nije na smrt.

Tu bolest možemo razumjeti i u našem kontekstu kao odvajanje od Boga (Iv 15,5). Odvajanje od Boga znači da živimo u grijehu. Grijeh stvara prepreku između nas i Boga (Iz 59,2). Svi smo bolesni na jedan ili drugi način (Rim 3:23). Naše bolesti trebaju Isusovu pažnju čija iscjeliteljska moć nadilazi sve.

Molimo se da nas bolesti poput Lazarove ne vode u smrt. Neke bolesti (grijeh) mogu dovesti do smrti, ali druge ne rezultiraju smrću (1. Iv 5,16), posebno kada se obratimo Isusu, kao što je učinila obitelj Lazara u današnjem evanđelju.

Lazarova smrt

Smrt je prestanak svih životnih funkcija u tijelu. Lazar je na kraju umro (fizički) usprkos svim naporima da ga se spasi od smrti, što je uključivalo i poziv Isusa Krista. U pripovijesti nam se govori da je Isus ostao tamo gdje je bio dva dana nakon vijesti o prijateljevoj bolesti. Obično bi čovjek očekivao da on sve ostavi i krene u Betaniju.

Božje vrijeme je ono što ljudski nazivamo kašnjenjem. S Bogom ne postoji ništa poput kašnjenja. Božji se plan događa u Njegovo vlastito vrijeme. Zato se od nas traži da budemo hrabri i ufamo se u Gospodina (Ps 27:14).

Razlog našeg “zatezanja” Gospodina može se vidjeti iz ranije izjave koju je dao: “Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Božji Sin.” Da je otišao ranije, ta slava se ne bi dogodila. Neke stvari koje se događaju u našim životima namijenjene su slavi Božjoj; i zato se opustimo!

Isusove suze

Ovo će biti jedno od rijetkih mjesta gdje će Isus izričito plakati. U Lukinu evanđelju (19:14) plakao je nad Jeruzalemom, zbog duša koje su tamo izgubljene. Za vrijeme raspeća smo čuli kako viče snažnim glasom: „Bože moj! Bože moj, zašto si me ostavio” (Mt.27, 26).

Isusove suze nisu bile samo zbog smrti prijatelja, uostalom, on ga je i vratio u život. Isus je plakao zbog naših grijeha koji nas vode u smrt. Isus je plakao zbog nedostatka naše vjere koje su Marta i Marija izrazile kada su rekle: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.” Kako bi to pokazao, Isus reče Marti: “vjeruješ li?” Drugim riječima, “gdje je tvoja vjera.” Isus, još uvijek plače kada se pojavi nedostatka vjere u njega.

Lazarov grob

Lazar je bio mrtav četiri dana prije nego je Isus došao. Po Martinim riječima, u grobu se mogao osjetiti neugodan miris. Sada grob upućuje na više od samog mjesta ukopa. Zapravo imamo puno grobnica s kojima se u životu susrećemo u obliku frustrirajućih iskustava koja nas okružuju. Ali najveća grobnica je grijeha. Naš Gospodin došao je da nas oslobodi ne samo grijeha, nego i njegove grobnice.

Lazarov grob odražava grob Isusa Krista. Na Lazarovu grobu vraćen je smrtni život, ali na grobu Isusa Krista obnovljen je vječni život. Na grobu Lazara čovjek je ponovno oživio. Na grobu Isus Krista, Sin Čovječji ustao je da više ne umire.

Lazarovo ustajanje

Nakon što je kamen, koji je služio za zatvaranje grobnice, uklonjen, Isus je pozvao Lazara da izađe, i on je izašao. I danas smo mi pozvani da izađemo iz raznih naših grobova. Mrtav čovjek se vratio u život. Međutim, iz pripovijesti se čini da je iskočio iz groba, jer je još uvijek bio u odjeći za ukop. Zato je Isus zapovjedio: “Odriješite ga i pustite neka ide!”

Ova je scena vrlo značajna. Kad je Isus ustao iz mrtvih, nije trebao nikoga da ga odveže, iako mu je plašt pokrivao tijelo. To pokazuje razliku između Lazarovog oživljavanja i Isusova uskrsnuća po njegovoj sili. Nije bila potrebna pomoć, za razliku od Lazara koji je trebao neku pomoć.

Lazar predstavlja sve nas koji se trebamo osloboditi toliko ludosti i grijeha u svom životu. Primjećujemo da nije sam Isus taj koji je odvezao Lazara. Ovo nas podsjeća da je Isus odredio neke ljude da oslobode one koji su vezani grijehom. U Matejevom evanđelju (18:18) on kaže: “sve što svežete za zemlju , bit će svezano i na nebu, i što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebu.”

Lazarovo oživljavanje, na neki način nas podsjeća i na sakrament pokore kroz koji smo oslobođeni grijeha riječima i postupcima svećenika koji predstavlja Krista (Iv 20,23).

Danas vidimo prikaz uskrsnuća i priču o Uskrsu. Pozvani smo prepoznati činjenicu da nas grijeh može ubiti i staviti u grobu, ali da nas moć Gospoda Isusa Krista može uskrsnuti.

Želim vam ugodan i koristan tjedan.

FRB

NEDJELJNA MISAO 4. KORIZMENA A

Tijekom Svjetskog dana vida, 12. listopada 2017., Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) napravila je prezentaciju u kojoj je donijela podatak da oko 253 milijuna ljudi u svijetu ima oštećenje vida, od čega je 36 milijuna slijepo. 

U današnjem Evanđelju, učimo o čovjeku koji se rodio slijep. Može se primijetiti da se stanje slijepca pokazalo predmetom zanimanja Isusovih učenika. Uglavnom su pitali tko je odgovoran za njegovo sljepilo, čovjek ili njegovi roditelji. Kao i učenici, često mislimo da je svaka bolest posljedica nekog prethodnog zlog djela. Ali Isus pojašnjava da čovjekovo stanje nije ni njegova krivnja ni njegovih roditelja, već da će, kroz njegovo oštećenje, biti vidljiva Božja djela. 

Moramo vidjeti više nego ljudskim očima da bismo shvatili kako nečija invalidnost može prikazati djela Božja.

Zatim, Isus nastavlja izlječenjem čovjeka, i on to čini na sasvim drugačiji način. Pljunuvši po zemlji, napravi blato sa slinom koju je razmazao po čovjekovim očima i poslao ga da se opere u bazenu u Siloamu. Ne znamo kako je tada mogao doći do bazena u Siloamu. Moguće je da mu je netko ponudio da ga odvede u bazen, a to nam govori da smo potrebni jedni drugima na našem putovanju od sljepoće do vida.

Susjedi i drugi ljudi koji su čovjeka poznavali kao slijepog prosjaka bili su šokirani kada su ga vidjeli kako se kreće potpunim fizičkim vidom. Često nas Bog blagoslovi da zadivimo ljude oko nas. 

A farizeji se pitaju tko ga je izliječio. 

Kako se lijepo može primijetiti čovjekovo uvjerenje i svjedočenje Isusa Krista usred ispitivanja. Izjavio je da je Isus Krist prorok, pravedan čovjek, a kad se ponovno susreo s Isusom nakon što su ga izbacili iz hrama, ispovjedio je vjeru u Isusa Krista, nazvao ga Gospodinom i poklonio mu.

Pogled na evanđeosku pripovijest pokazuje da je čovjek, koji se od rođenja smatrao slijepim, imao dubok duhovni vid. Suprotno tome, farizeji i njegovi susjedi koji su imali fizički vid bili su duhovno slijepi.  Prorok Jeremija osudio je takve ljude kao budale koji imaju oči, ali ne vidje i uši, ali ne čuju (Jer 5,21). Potrebno je samo s duhovnim pogledom priznati da je Isus Krist Gospodin i da mu se klanjamo. 

Ako je jedino što vidimo meso, tada postoji potreba da se iskreno molimo za duhovni vid. 

Moramo duhovno otvoriti oči, posebno u ovom trenutku naše ljudske povijesti, kada prolazimo kroz ozbiljne zdravstvene turbulencije s pandemijom koronavirusa. Nema sumnje da Bog govori čovječanstvu sa trenutnom situacijom, a moglo bi se sumnjati da ljudi vide što se događa s duhovnog stajališta.

Mi vjernici nastavljamo naše korizmeno putovanje (pa i u karanteni), usredotočimo se na Isusa koji ima moć izbaviti nas iz naše sljepoće uzrokovane pretjeranom ovisnošću o materijalizmu i ovozemaljskom zadovoljstvu. Otvorimo duhovne oči da vidimo što Bog želi da vidimo kako bismo mogli živjeti svoj život u poslušnosti Njemu.

Duhovne oči su Riječ Božja.

FRB

OBAVIJESTI

Dragi vjernici

biskupi Hrvatske biskupske konferencije, donijeli su privremene mjere koje stupaju na snagu u petak, 20. ožujka 2020. i traju do drugačije odluke.

  • Da bi se izbjeglo širenje bolesti COVID-19 i očuvalo zdravlje stanovništva, sve se svete mise, slavlja sakramenata, sakramentala, pučke pobožnosti, župna slavlja i drugi događaji i svi sastanci otkazuju do daljnjega, kako unutar zatvorenih prostora tako i na otvorenim prostorima.
  • Neka vjernici ovu obvezu zamjene molitvom, postom, dobrim djelima, čitanjem Božje riječi, molitvenim sudjelovanjem u prijenosu euharistijskoga i drugih slavlja, prenošenih putem radija, televizije i drugih elektroničkih sredstava. Neka se tijekom prijenosa euharistijskog slavlja posebno združe primanjem duhovne pričesti.

– Neka crkve za vrijeme trajanja epidemije budu otvorene isključivo pod sljedećim uvjetima:

a) crkve su otvorene samo za osobnu molitvu zdravih vjernika koji su bez simptoma akutne plućne bolesti;

b) u crkvi istodobno smije biti prisutno najviše deset osoba pazeći pritom da razmak između osoba bude barem 2 metra;

c) crkva otvorena za vjernike mora imati stalno otvorena vrata, uz mjere pojačane higijene i svakodnevnog čišćenja.

  • Slavlje sakramenta ispovijedi i bolesničkoga pomazanja ne može se slaviti do daljnjega, osim u smrtnoj pogibelji.
  • Župni i drugi crkveni uredi te crkveni arhivi ostaju zatvoreni do daljnjega. Vjernici se mogu obratiti navedenim ustanovama isključivo telefonom ili elektroničkom poštom.

Podsjećamo vjernike da nam je svima kršćanska dužnost posvjedočiti solidarnost i učiniti sve da bi se spriječilo širenje virusa. Pretvorimo ovu krizu u prigodu da, unatoč ovoj kušnji, u nadi budemo radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani (usp. Rim 12,12).

Neka molitva, post i djela ljubavi ostanu obilježje ovoga korizmenog vremena, a molitva za zdravlje i blagoslov našega naroda i drugih hrvatskih građana u ovom izazovnom vremenu neka bude ustrajna.

Moleći zagovor Blažene Djevice Marije, Zdravlja bolesnih, u Gospodinu vas pozdravljamo.

SV. MISE KOJE STE UPISALI NA ODREĐENI DATUM, BIT ĆE SLAVLJENE U SAMOSTANSKOJ KAPELI TAJ DAN

Obavijesti možete pratiti na našoj web stranici:                        

dominikanski-samostan-st.hr

OBAVIJESTI 3. KOR 15.3.2020.

  • Danas obilježavamo dan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Zato ćemo milostinju prikupljenu na današnjim sv. Misama poslati za potrebe Crkve u Bosni i Hercegovini.
  • Zbog pojave koronavirusa u Hrvatskoj, Nadbiskupija splitsko-makarska je donijela odredbe kako se ponašati u crkvi za vrijeme sv. Mise. Izdvajamo neke stvari: ne pruža se znak mira i sveta pričest se dijeli isključivo na ruku… Detaljne upute možete pročitati na ulazu u našu crkvu i na Internet stranicama naše Nadbiskupije.
  • Također, vjeronauka u župi nema do daljnjega.
  • Pobožnost Križnog puta ćemo imati redovito kroz vrijeme korizme. U ovo vrijeme panike, jedino molitva donosi mir.

Sve informacije o događanjima u župi možete pratiti na našoj Internet stranici dominikanski-samostan-st.hr