6. USKRSNA (A)

Na ulaznima vratima obično ima brava. I da bi ušli u neku kuću ili prostoriju, potrebne su dvije stvari: da otključate izvana ili ga netko otključava iznutra. Sve drugo bi bila provala. A postoji jedna afrička poslovica koja kaže da kad nekome otključate vrata, istovremeno otključavate i usta.

Uskrsno vrijeme završava blagdanom Duhova, koji slavi izlijevanje Duha Svetoga na apostole koji su se okupili u Gornjoj sobi (Dj 2,1-14).  To znači da se mora otključati i ući u Gornju sobu prije nego što primi darove i plodove Duha Svetoga. Ako se Gornja soba mora otključati, koji su onda ključevi koji bi se trebali koristiti za otključavanje?

Odgovor na gore navedeno može se naći u uvodnim riječima današnjeg evanđelja: „ako me ljubite, držat ćete se mojih zapovijedi. I molit ću Oca i on će vam dati drugog branitelja da uvijek budete s vama. ” Ako pažljivo pogledamo ovu uvodnu izjavu, otkrit ćemo da dolasku Duha Svetoga treba prethoditi ljubav i čuvanje Božjih zapovijedi. Stoga možemo reći da su ljubav i poslušnost ključevi pomoću kojih možemo otključati vrata u Gornju sobu u kojoj se susret planira. Moramo razumjeti da se ova Gornja soba nalazi negdje unutar nas; u našim dušama.

Ljubav je lako jedna od najčešće korištenih riječi na svijetu. Ljudi to ispovijedaju, roditelji to osjećaju za svoju djecu i očekuju to zauzvrat, glazbenik pjeva o ljubavi, pjesnici i većina religije to propovijeda. Iza svih ovih, ljubav nije samo ono što mi kažemo; ljubav je iznad riječi. Nije ono što osjećamo; to je izvan osjećaja. Nije ono što pjevamo; melodičnija je od bilo koje pjesme. Ljubav je ono što činimo. 

Danas je Isus stavio naglasak na držanje Božje zapovijedi kao pokazatelja ili izraza naše ljubavi prema Bogu: “ako me ljubite, držat ćete se mojih zapovijedi”. Ta je izjava doista vrlo duboka u razmišljanju. Ovdje razumijemo da ne možemo uistinu držati Božju zapovijed, osim ako nas ljubav prema njemu pokreće ili uguši.

 Izjava kao što vidimo gore, počela je riječju “ako”. Ovdje razumijemo da nas Isus ni na koji način ne prisiljava da ga volimo i držimo njegovu zapovijed. U osnovi je naša odluka i izbor voljeti ga ili ne voljeti, držati se njegove zapovijedi i ne održavati njegovu zapovijed. Na koji god način, naš izbor ima svoje dobitke i gubitke. Primanje Duha Svetoga kojega očekujemo i uskoro bismo slavili ima mnogo veze s ljubljenjem Bogom i izvršavanjem njegove zapovijedi. Čuvanjem Božje zapovijedi iz ljubavi imamo pristup drugom zagovorniku; Duh Sveti. Stoga govorimo o ključevima ljubavi i poslušnosti kao vrlo bitnim i neophodnim ako želimo primiti Duha Svetoga.

Pokušajmo razmišljati ovaj tjedan kako i koliko ljubim Boga, s obzirom kako i koliko čuvam Njegove zapovijedi.

frb

PETA USKRSNA – A

Dobri Pastir, kojeg smo proslavili prošlu nedjelju, a koji otkriva vrata s velikim i božanskim horizontom, predstavlja tri „asa” za dobar potez na ovoj zemlji: to je Put, to je Život i to je Istina. Kombinirajući ova tri poteza, bit će naše poslanje, a naročito naš izazov.

Prvi Isusovi sljedbenici nisu mislili da je to lako ili jasno. Trebalo se izabrati Isusa. Iako su pomalo zbunjeni njegovim riječima, Krist je morao biti kamen temeljac njegova života, postat će jedini put,  autentična istina i apsolutna poveznica za njihov život.

– Nasuprot zbrci dominantnih ideologija, Isus je put koji donosi sigurnost i povjerenje

– Nasuprot lažima, premazanim kremom modernizma, uzdiže se Isusova istina potpomognuta od Boga, a ne, kao u svijetu, u interesu jednih protiv drugih

– Nasuprot smrti, kulturi smrti koja sve više i više želi ući i ulazi u ovaj moderni život, Krist nas podsjeća da je njegov projekt plan života i da nitko, osim Oca, sebe ne smatra vlasnik života drugih ljudi.

Kao i uvijek jedan problem ostaje neriješen: vjerovati i poznavati Isusa. Da bi ga svjedočili prvo ga se mora osjetiti (poput Marije u svojoj utrobi), prepoznati (kao što su ga prepoznali učenici u Emausu) i oponašati ga (kao apostoli). Najveća opasnost i kontradikcija koju mi katolici možemo imati je, da je Isus neznatan prečac (ne put) kroz koje se provlačimo kada želimo da jednostavno primimo neke sakramente; kad ga razumijemo i prihvatio kao savjet (a ne kao vrhovnu istine).

jl

4. USKRSNA – NEDJELJA DOBROGA PASTIRA

U Isusovo vrijeme kako bi padala noć pastiri bi uvodili stada u tor. Ako su bili blizu sela onda bi ih uvodili u zajednički tor za cijelo selo. Ako su bili daleko od sela onda bi ih uvodili u nekakav poljski tor ili katkada u kakvu špilju. Na taj su način čuvali ovce od hladne noći ili divljih životinja.

U današnjem evanđelju Isus spominje obadva tora.

U svom prvom dijelu današnje evanđelje govori o zajedničkom toru u selu. I to se upravo odnosi na rano jutro kada pastiri dolaze u seoski tor po svoja stada  da bi ih  vodili na dnevnu pašu. Isus kaže:  “Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas.”

U drugom dijelu današnjeg čitanja Isus govori o toru u polju.  Na posebni način on upozorava na uski prolaz u tor kroz koji prolaze ovce. Isus veli;  “Ja sam vrata ovcama … Kroza me tko uđe spasit će se:  i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.”

Jedan hodočasnik u sv. Zemlju opisuje poljski tor.On se sastoji od kamenog zida koji ga opasujes otvorom nešto većim od metra.I nastavlja kako je jednog danapromatrao tor u blizini Hebrona.Upitao je pastira koji je sjedio pred torom:“Gdje su vrata od ovog tora?”

“Ja sam vrata”, odgovori pastir.

Vrata, isto kao i put, je simbol koji, u Bibliji, označava nešto dublje nego što bi na prvi pogled moglo izgledati. Oni su slike koje se odnose na određeni način ponašanja. Zato Isus kaže: Ja sam vrata. To jest, ja sam model koji treba nasljedovati, jasan čisti primjer koji treba slijediti kako bi ušli u stado. Tko pokušava kopirati drugi model, tko ulazi kroz druga vrata, to je razbojnik, bandit, lopov. I zato pastiri koji se ne identificiraju s Isusom Kristom, našim Dobrim pastirom, su lažni pastiri, plaćenici koji samo traže osobnu korist, a ne dobro stada.

Njegove riječi su bile jednostavne i jasne, ali narod ih nije u potpunosti razumio. Isus ima strpljenja s njima, a i s nama također ima strpljenja, što možda i ne razumijemo. Oni koji su došli prije, objašnjava im Učitelj, bili su lopovi i razbojnici. I zbog toga ih ovce nisu slušale. Čuli su što su oni govorili, ali su shvatili da je u dubini kucala prijevara i laž.

Umjesto toga, Krista, Dobrog Pastira, ovce su prepoznale po glasu i slijedile ga. On ide ispred stada, po palestinskom običaju, ne iza ovaca , nogo ispred; vodeći ih, ne bacanjem kamenja ili vikanjem, ili uz pomoć pasa, nego označava put s vlastitim hodanjem, i prolazan put spasenja.

Nije ni čudo da nam se puno puta govori u evanđeljima da su učenici i mnoštvo slijedili Isusa. Sam Učitelj je rekao izabranima: Dođi i slijedi me. To je bio praktičan način za podučit kako ga oponašati, govoreći im da ga slijede.

Jedan od pastira koji je zaista nasljedovao model kojeg nam danas Isus stavlja kao primjer je sv. Duje, koji je položio život za ovce svoje. Baš kao i Isus. On je stao na vrata tora svoje splitske biskupije i nije dozvolio zvijerima da uđu u tor, samo pored njega mrtva. U ubili su ga kako bi ušli u tor kršćana. Ali Bog zna nagraditi svačiju žrtvu, pa i sv. Dujma. Nije dozvolio da te divlje zvijeri prožderu Dujmovo stado. Nego ga je čuvao i očuvao do dana današnjeg.

Ići istim putem kojim je On hodao, prolaziti kroz isti put živeći nesebično i služiti s guštom, velikodušno i predano. Put ljubavi i odanosti, ponekad put je put uzbrdo, možda uz veliku uzbrdicu gdje se pitamo hoćemo li moći izdržati jer su nam snage na izmaku, ali u konačnici taj put će nam donijeti sigurnu istinu i vječnu sreću.

3. USKRSNA A

Puno puta smo mi imali istu napast učenika iz Emausa – pobjeći, ostaviti sve, svlada nas umor, razočaranje, očaj, osjećaj neuspjeha …. Mi također pokušavam otkrili ovog Isus koji nas iznenađuje, koji hoda s nama, koji nam pokazuje jasne signale da je njegova prisutnost garancija i nada za čvrsto vjerovanje u njegovo uskrsnuću.                                                                  

 On želi podijeliti naše probleme, želi nas izvući iz tame, želi nam dati riječ ohrabrenja koje će razjasniti naše sumnje: „Počevši onda od Mojsija i preko svih proroka, objašnjavao im je sve što ima o Njemu u svim Pismima.”                                                    

Isus Krist, Uskrsli Gospodin, je onaj koji jedini daje smisao tajni  života. Ono što Isus daje ovoj dvojici koji su se uputili u Emaus je više od razgovora, to su njegovi pokreti, njegov stil i raspoloženje što se kod učenika probudilo.

Kako možemo prepoznati Isusa? Ova priča je kateheza o tome kako možemo imati autentičan doživljaj uskrslog Krista.                                                                                      

Na prvom mjestu susrećemo „Riječi”. Oni su razumjeli Pisma i shvatili da su im gorjela srce dok im je govorio. Razmišljajući o Božjoj Riječi i primjenom u našim životima, je način kako prepoznati Boga ljubavi kojeg nam je Isus najavljivao.                

Drugo možemo naći Isusa Krista u Euharistiji. Učenici iz Emausa su „otvorili oči i prepoznali ga ….. i govorili kako su ga prepoznali u lomljenju kruha”.                                                     

Ali, postoji i treći susret koji je potreban nama kršćanima: zajednica. Ne može se biti kršćanin sam, trebamo zajednicu da rastemo kao vjernici. Učenici iz Emausa su ispravili svoj put i vratili se u Jeruzalem „gdje su našli okupljenu jedanaestoricu, i rekli im: istina je, Gospodin je uskrsnuo”. Tri mjesta susreta i tri temelja za kršćanina: Riječ, Euharistiju i zajednica.

Često, usamljenosti i pesimizma, nas preplavi i postane noćna mora u našem životu. Netko je, s nekim razlogom, rekao da „čovjek više gleda prema zemlji nego prema nebu”.

Učenici iz Emausa su bili nešto tako; Bili su zbunjeni i potišteni. Neraspoloženi i bez puno izgleda za ponovna  idiličnom iskustva, osjećaju svu svoje slabosti, jad i očaj.

Isto, u različitim prigodama i s mnogim sličnim situacijama, događa se i ljudima danas: mislili smo da je sve ok, pod kontrolom, a onda nas destabilizira nekakva katastrofa; potres, životne nevolje… Mislili smo jedno, a ispalo totalno drugo!

Gdje je Gospodin? Jesmo li ga ostavili i krenuti svojim putem? Crtamo li naš svijet bez traga njegova uskrsnuća? Je li naš svijet ide prema stalnom i trajnoj dobru ili samo kratkoročnom?

Možda se i mi ovo vrijeme epidemije osjećamo kao i učenici na putu za Emaus, prazni, shrvani, izgubljeni… jer ne možemo susrest Isusa u sakramentima.  Ali i ovo će proći. Opet ćemo se radovati. Stavimo tu svoju slomljenost u euharistiji kako bi izliječio naša slomljena srca. Ali budimo sigurni da nas štiti uskrsli Gospodin. 

JL

DRUGA USKRSNA – A

Susret Uskrslog s učenicima je promijenio njihove živote. Oni su bili braća i osjećali su isto: radost Uskrsa.

Sva ova događanja su gledali u svjetlu istine i u to su stavili sva svoja očekivanja.

Kao u svim skupinama, pojavio se jedan izdvojen glas. Toma, nevjernik, ne samo da nije vjerovao da je Isus uskrsnuo, nego nije želio uzeti ni kao nešto ozbiljno svjedočanstvo ostatka njegovih kolega. Toma je svoju vjeru shvaćao kao nekakvu stvari: sve što ne vidim, ne zanimam me i ne vjerujem. To mi ničemu ne služi.

Je li mogao povjerovati? Što je spriječilo Tomu da učini taj korak i bez da je vidio? Njegov je problem bio što je njegova vjera bila takva da je samo izvana izgleda lijepo i uvjerljiva.

Možda je najpozitivnije kod Tome, to što on također želi imati pravo i snažno iskustvo susreta s Uskrslim Kristom. Ali, ono negativno, je da je zatvoren vjerovati riječ i živom iskustvu svojih prijatelja. Odjednom, Isus, je bio prisutan. Vrata su bila zatvorena kao i Tomin um, ali odjednom, tako lako se otvorilo srce tog tvrdoglavog apostola s jednostavnim prisustvom Uskrsloga Krista.

U tom trenutku, pale su sve Tomine sheme. Onaj koji ne vjeruje, dok ne vidi, odjednom vjeruje. Zbog čega vjeruje? Zašto vidi? Zašto osjeća da mu se lice zacrvenilo pred dokazom o novom životu? Možda zato što Isus nije zavrijedio toliku nesigurnost, racionalnost ili pitanja?                                                                 

U pozadini, Sveti Toma, je vjerovao ali … želio se licem u lice susresti s Isusom. Bilo je u njemu više želja za uvjerenjem nego tajna vjere. Njegovo priznanje vjere „Gospodin moj i Bog moj” nije bio samo krik vjere. To je također pokajanje: kakva sam ja budala bio! Gospodine kako sam te moga smatrati takvim! Kako sam slijep! Zašto sam ponesen glupim razlozima!

Također, i nas, Gospodin poziva na vjeru. Mi ne možemo zaviriti u grob, koji još uvijek zadržava toplinu tijela Isusova. Nemamo ni tu privilegiju da sjedimo ispred Petra, Ivana i Jakova kako bi ih pitali o tome kako je Isus uskrsnuo i kako je to sve bilo. Ali, upravo zbog toga naša vjera vrijedi kao zlato: vjerujemo svjedočanstvu apostola. Vjerujemo jer su nam naši roditelji rekli. Vjerujemo jer su drugi imali iskustvo uskrslog Krista, imamo i našu nadu i našu sigurnost da je Isus početak i kraj svega.

Prijatelji; mi nismo imali priliku staviti prste na ožiljke Isusove muke, koji su ostali na njegovu tijelu. Ali je isto tako istina da u Euharistiji, u slušanju Riječi, u osobnoj molitvi, dramama svijeta, proslavi sakramenata može nas učiniti da osjećamo radost i iskustvo Uskrsloga Krista. Hoćemo li pokušati?

USKRS

Prvi dan u tjednu, Marija Magdalena je otišla na grob u zoru. Marije Magdalene i apostol Ivan su bili prvi koji su povjerovali. I u to nema sumnje, jer oni su bili prvi koji su ljubili. To je strašna snaga ljubavi. I to nam je poruka: kako je važno odabrati i brinuti se za naše ljubavi. Jer gdje nas naša ljubav vodi, tamo ćemo i krenuti.                                           

Mariji Magdaleni je oprošteno puno, jer je ljubila puno; Ivan je bio Isusov ljubljeni učenik. Oboje su bili učenici ljubavi. Ako mi želimo uskrsnuti od naših materijalnih barijera, ako želimo živjeti kao uskrsli ljudi, moramo staviti naše tijelo u službu ljubavi uskrsloga Krista.                                                

Marija Magdalena je došla rano prva na grob, dok je još bio mrak, i njezina duša je bila tužna i tamna. Ali ljubav je ta koja je dala svjetlost i krila da se dođe do nekoga tko ti je drag. Ivan trčeći prestignu Petra i kad je vidio prazan grob, povjerova u svjetlu i život svog voljene Učitelja.                                       

Izgleda da kršćanima danas fali više ljubavi nego kršćanskog nauka. Želimo se razlikovati po ljepoti naših obreda, i dobro je da su naši obredi su lijepi. Ali, ono što, zapravo, treba razlikovati kršćane od nekršćana je ljubav koju trebamo imamo jedni druge. U taj drugi će znati da smo učenici Uskrsloga Isusa.

Petar progovori i reče … shvaćam Isusa iz Nazareta koji je prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Na svijetu  ništa više dobroga, nego biti dobra osoba. Sigurno u času naše smrti ono što želimo da nam kaže je da smo bili dobra osoba. Da smo bili ružniji ili ljepši, pametniji ili manje pametni, vjerojatno neće ovisiti o našim osobnim zaslugama; ali jesmo li bili dobri ili manje dobri ljudi, to da. Isus iz Nazareta je bio dobar čovjek, i to je između ostalog pokazao, ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao, odnosno, liječio njihove bolesti, tjeskobe i druge problema ljudi s kojima se susretao po putovima Galileje. Isus iz Nazareta nije samo propovijedao nauk; nego je liječio bolesti, oprostio grijehe i uskrisio mrtve. To je naša misija, poslanje kršćana: da propovijeda evanđelje i pomaže ljudima da se oslobode svoje tjeskobe i svoga zala.

SRETAN USKRS ŽELE VAM BRAĆA DOMINIKANCI I SESTRE DOMINIKANKE IZ SPLITA

USKRSNO BDIJENJE

Od prvih stoljeća, kršćani su imali vrlo jasno: noć svete subote je bila najvažnija noć u godini, bila je noć vatre i svjetla Kristova. Važnija od Badnjaka. Na Badnjak smo proslavili Isusovo rođenje, ali kako se pjeva u hvalospjevu uskrsnoj svijeći: „jer ništa nam ne bi koristilo, što smo se rodili, a da nismo imali sreću biti spašeni“. Oni su živjeli uskrsnu noć kao čarobnu noć, poput eksplozije svjetla koje spašava i oslobađa, kao dugo očekivanu slobodu. Živjeli su je tako jer smrt na križu nije bila posljednja riječ o Isusu, njegovu životu, njegovoj poruci.

On je uskrsnuo! Počelo je nešto novo. Isus više nije među mrtvima. Isus nastavlja ići na način kako je rečeno u večerašnjem evanđelju: „Ide pred vama u Galileju.” Prošla je židovska subota, dan kada je Isus počivao, mrtav u grobu. Prvi dan u tjednu počinje svitanjem. Matej ne zaboravlja spomenuti dvije žene kao svjedoke, jer samo je svjedočanstvo dvojice vrijedilo za Židova. Dvije žene, koji su ostale sjediti na grobu, sad se opet vraćaju i idu vidjeti grobnicu onoga koga su slijedile. Odjednom, sve se mijenja. Bog intervenira na jedan nevjerojatan način. Čuli smo što piše u evanđelju: nastade žestok potres, anđeo Gospodnji blista, kamen otkotrljan, stražari ostali kao mrtvi. Bog djeluje. Nitko ništa ne shvaća, ali anđeo Gospodnji, koji govori u ime Božje, govori ženama što se dogodilo.

I događa se radost susreta s uskrslim Kristom. Radost se očituje u jeziku koji ističe iznenađujuće događaje i velike najave: radosne najave koje potvrđuju ono što je Bog obećao. A obećao je ono što im anđeo govori: „Hajde, vidite mjesto gdje je ležao”, „idi brzo”, „Javite njegovim učenicima da je uskrsnuo”. One ne ignoriraju Božjeg glasnika, i ne zadržavaju se: Radosna vijest je da se priopći drugima, da se razglasi. Sam Isus se ukazuje i pozdravlja ih kako je bio i običaj. Šalom – Zdravo. One mu se klanjaju: Gospodin je! Baš kako je anđeo i rekao. Ali, kao što je anđeo govorio o „učenicima” Isus govori o „svojoj braći.” Isus, koji je razapet uskrsnuo, je brat! Brat koji poziva na isti put, put koji vodi iz smrti u život u kojem se ne može umrijeti.

Vjera u uskrsnuće. Vjera u uskrsnuće znači biti u stanju razbiti sitničavosti i mediokritete koji još uvijek ostaju u nama.                                                                 

Vjera u uskrsnuće znači da je bratstvo iznad rituala, iznad pokreta i skupina, iznad tolikih sitnica koje nas često razdvajaju i udaljuju jedne od drugih.                                                                      

Vjera u uskrsnuće znači osjećati da pripadam kršćanskoj zajednici; u kojoj sam prihvaćen i voljen; da u meni ne postoji isključivost za nikoga.                                                                 

Vjera u uskrsnuće znači iz sebe izbaciti svu sebičnost, svu licemjernost, sav ponos, sav strah, sve ono što mi ne dopusti da budem ono što jesam.                                                                     

Vjera u uskrsnuće znači da sam dio priče, ucijepljen i stavljen na putu Isusa. Put koji je borba, ali je također i nada i ljubav. Put koji daje punoću muškarcima i ženama i otvara ih radosti stvaranja.

Mi, kršćani 21. stoljeća, moramo živjeti Uskrsu noć s radošću, znajući da Krist želi ostati naša vatra i svjetlo, naš put, istina i život. Na ovoj svetoj noći mi smo zapalio uskrsnu svijeću, svjetlo Kristovo. Potrebno nam je da nas Krist osvjetljuje vatrom svoje ljubavi, svjetlom pameti, tako da taj njegov plamen osvjetljava naše živote i naša srca i svih onih koje volimo.                                                                                                       

U ovoj svetoj noći, molimo Gospodina vatre i svjetlosti, koja osvjetljava srca i umove svih svjetskih lidera, tako da nikome ne manjka topline pogleda i velikodušne ruke, tako da nitko ne bi trebao umrijeti zbog nedostatka kruha, nježnosti i milosrđa. Zapaliti u srcima svih ljudi svjetlost i plamen na uskrsnoj svijeći, Svjetlu Kristovu, da gori i osvjetljavaj živote svih ljudi dobre volje.

VELIKI PETAK

Postaje Križnoga puta na Veliki petak obilježavaju duh, raspoloženje i trenutak Muke Isusa Krista, dok su ga njegovi krvnici vodili na Golgotu, gdje je bio razapet.

U mnogim mjestima postoji Križni put oko crkve, pogotovo ako je crkva sagrađena oko nekog brežuljka. U jednoj župi, stariji svećenik je na Veliki petak vodio Križni put po kamenitoj stazi pored župne crkve. Na trećoj postaji koja označava prvi Isusov pad, svećenik je nehotice udario nogom o komad stijene i pao licem prema zemlji, i na licu mu je bila modrica.  Među ljudima su se spontano čuli emotivni krikovi. Sljedeći je izazov bio, hoće li svećenik nastavi voditi Križni put ili će to nastaviti netko drugi. Svećenik je htio da netko drugi nastavi, ali sjetivši se i razmišljajući o onome što je Isus Krist učinio za nas na Križnom putu, odbacio je takvu ideju i nastavio s još većom snagom do kraja; iako je još uvijek na licu imao modrice.

            Patnja nije baš nešto čemu bi se mogli radovati i u čemu bismo mogli uživati. Često se traži bogatstvo i novac kako bi se smanjila ili čak pokušala ugasiti patnja. Često se može čuti kako roditelji kažu da naporno rade da bi njihovoj djeci u budućnosti bilo ugodnije i da ne pate. Međutim, i dalje ostaje važno pitanje: “je li trpljenje prokletstvo?” I drugo: “možemo li potpuno pobjeći od patnje?” Mnogi od nas bi oštro odbacili čak i najmanju bitnu patnju. Puno je nas koji bi željeli život ispunjen ružama od kolijevke do groba. Ima još puno kršćana koji ne prihvaćaju činjenicu da mora postojati Veliki petak prije nedjelje Uskrsa. Da, siguran sam se da bi neki ljudi čak i vikali: „Ne želim patnju!“ Onda, tko bi trebao patiti; možda Isus Krist; onaj koji zaslužuje da trpi, da bude pretučen i kažnjen i da umre? (Iz 53: 1-10)

            Riječ Božja gore potvrđuje da je Krist trebao patiti, jer je to bila Božja volja. Često neki od nas pate zbog pogrešnih stvari i bez ikakve vrijednost. Isus Krist je trpio i umro kako bi nas oslobodio i kako bi imali život. Danas, na Veliki petak, bi trebali shvatiti pojam patnje, koja nam može biti put da ostvarimo bolju budućnost. Međutim, ako trebamo trpjeti, to mora biti zbog Krista Isusa koji je prvi patio za nas, a nikad za neko zlo(1. Petr 4: 14-15).

U biti, danas u središtu stoji Križ. Zato bi trebali dublje proniknuti u križ Kalvarije. Važno je utvrditi da u cijeloj Bibliji postoje dva istaknuta drveta: drvo na sredini rajskog vrta (Post 2: 16-17) i drvo Križa Isusa Krista (1. Pet. 2:24) ; (Dj 5:30; 10:39; 13:29). Križ poništava moć i učinak stabla na sredini vrta. Drvo je bilo privlačno za oči, ali njegovi plodovi doveli su čovječanstvo do odvajanja od Boga. Križ s druge strane nije imao privlačnost (jedino voće na njemu je raspeti Isus Krist). Prezirali su ga svi, ali po njemu je čovječanstvo otkupljeno i ponovno povezano s Bogom. Zato bi Isus rekao: „Kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Ivan 12,32).

  • Čovječanstvo nije uspjelo prema Bogu po drvetu u sredini vrta, a čovječanstvo je dobilo otkupljenje drvetom Križa usred grešnika.
  • Sotona je zaveo čovječanstvo starim drvetom, ali na brdu križa (novo drvo) sotona je poražen.
  •  Po starom stablu Bog je izrekao kletvu, a ljudska je priroda ranjena, ali novim stablom čovječanstvo je dobilo blagoslov i ozdravljenje.
  •  Po starom rajskom stablu prognani su Adam i Eva, ali kroz novo stablo primili smo božanski poziv i ponovno spajanje (Iv 12,32).

        Razmišljajući o svemu što je učinjeno za nas, moglo bi se postaviti pitanje: “Što mogu ponuditi Isusu da ga učini sretnim?” 

frb

VELIKI ČETVRTAK

Tijekom TV intervjua jedan muslimanski znanstvenik rekao je da u konačnici postoji samo jedan grijeh, a da svi ostali potječu iz tog grijeha. Što biste nazvali najgorim grijehom? Bio je posve jasan, da je najveći grijeh zaborav. On smatra, ako zaboravimo Boga, onda zaboravljamo tko smo, što  radimo ovdje i kamo idemo. Mi smo poput ljudi koji kroz život lutaju bez ikakvog cilja, idu gdje ih vjetar odnese – užitak, droga, novac, itd.

Vjerujem da ćete se složiti da je u pravu. Sigurno smo kroz život susreli ljude, ili smo imali u obitelji, koji imaju Alzheimerovu bolest, npr. gubitak pamćenja. Kako se ne mogu sjetiti tko je kraj njih sjedio prije 5 minuta, kad su posljednji put jeli… Zaista ih je teško vidjet takve. Zaboravljaju sve što je bilo i o čemu su razmišljali, bez njihove krivnje.

Večerašnja proslava, svečanost Gospodnje večere potpuno se pamti. Prisjećajući se tko je Bog, tko smo mi, na što smo pozvani biti. Prije svega, to je poziv na zahvalnost, što i označava grčka riječ euharistija. U prvom čitanju Židovi su upozoreni da ne zaborave jedan od najvećih događaja u svojoj povijesti – Pashalnu večeru. Ovaj je obrok i dalje za židovske zajednice širom svijeta podsjećanje Židovima kao Božjeg naroda, njihovom oslobođenju iz ropstva u Egiptu. Za nas kao kršćane to je ponovno uspostavljanje naše kršćanske Pashe iz ropstva, od ropstva grijeha do slobode djece Božje.

U noći prije smrti Isus je slavio Posljednju večeru koja je postala naša Euharistija. Izvještaj je uzet iz Ivanova evanđelja. Sam Ivan u svom evanđelju nema scenu Posljednje večere, pretpostavlja da kršćani znaju to i zato tumači značenje Posljednje večere za nas. Isusova ljubav prema nama u darivanju njegova života i ustanovljenju euharistije povezana je s idejom služenja – pranjem nogu. To je bio posao robova u Isusovo vrijeme, ali Isus Gospodin i Učitelj nam govori da je vođa među njegovim sljedbenicima onaj koji je spreman biti vođa u služenju s ljubavlju. Biti vođa, imati autoritet u Božjoj crkvi znači služiti drugima u ljubavi. Radi se o tome da služimo ne na bilo kakav ponižavajući način, već služenje među jednakim.

Kad se Isus spustio na koljena da opere noge učenika, Petar se zgrozio. I povikao je “nikad mi nećeš prati noge”. Ovdje Petar otkriva njihov mentalitet, i zasigurno se ponekad možemo ubrojiti u njih, da gospodar nikada ne služi, nego se poslužuje i pokorava mu se. Ali Petar mora naučiti da je u Božjem kraljevstvu vođa onaj koji služi. To je poruka za biskupe, svećenike, redovnike, roditelje, učitelje, zaposlenike, upravitelje, glavne rukovoditelje, zapravo za sve nas. A ipak većina običnih ljudi koje poznajem to i rade – roditelji koji se brinu o svojoj djeci ili starim roditeljima, majke koje spremaju jelo, očevi koji pokušavaju zaraditi dovoljno kako bi se brinuli o svojim obiteljima, mladi kroz volontiranje pomažu starim, bolesnim itd. 

Da je Bog večeras pao na koljena pred tobom ili preda mnom, bi li imali osnovno siromaštvo potrebno da to primimo dobrodušno? Tako je nevjerojatna Isusova ljubav i poniznost spuštanja na koljena na posljednjoj večeri, bila samo još jedan izraz onoga što je učinio na Križu sljedećeg dana. Svaki čin bio je dar ljubavi, samopožrtvovanja i služenja nama.

Duh Velikog četvrtka duh je samoprihvaćanja. Jednostavno zato što je, prije svega, Isusov duh na Veliki četvrtak bio upravo to: prihvaćanje onoga što će donijeti Veliki petak. To uključuje sve što nam preostaje u životu, ne samo Veliki petak, već i Velika subota i poslije Uskrs. Doista uključuje svaki aspekt našeg poziva.

Isusovo „da“ na Veliki četvrtak se u biti nije razlikovalo od onoga što se dogodilo na Veliki petak. To je bio samo vanjski izraz unutarnjeg „da“ koji je Isus uvijek davao svome Ocu. Njegovo “ovo je moje tijelo koje se predaje za vas” na Posljednjoj večeri na Veliki četvrtak u biti se ne razlikuje od “da” koje je živio na Veliki petak. Očito, Veliki petak je bio vrlo dramatično, ponižavajuće i bolno proživljavanje posljedica njegova ‘da’.  

Isus je Ocu uvijek govorio „da“. Bilo da je radio u stolarskoj radnji ili slaviuo  Posljednju večeru, ili visio na križu. Za Isusa je to uvijek bilo „da“ svome Ocu.

„Gospodine Isuse, hvalimo i zahvaljujemo ti na velikoj poniznosti jer si se spustio na koljena pred apostolima da im opereš noge. Pomozi nam da slijedimo i tvoj primjer ljubavi, ponizne službe. Amen”