Četvrta nedjelja kroz godinu

Više puta čuh, Gospode, da se vremena mijenjaju; da se i mi u njima mijenjamo; da sve teče; da su dani naši slični cvijetku na njivi što jutrom cvate i sav se zeleni, a uvečer se suši i vene. Ja ćutim da se moj život bliži podzemlju, da mi se dan smrti šulja poput lopova, da dolazi dan kada će pred očima mojim biti podignuta posljednja zavjesa. Ali, zvijezde će i nadalje noću sjati, a jutra će svitati. Kazaljke će na satovima bujati kao vali što se žure i propinju, da što prije stignu na morske obale i žale; te da na njima nestanu.

Ali, ja ne želim nestati! I ne slažem se s onima koji mi govore: „Danas jesmo, sutra nismo“. Ja vjerujem, Isuse, da je moja vječna domovina na nebesima; da je najbjedniji ležaj u dvorima tvojim udobniji od ležaja zemnih. Moje oko nije vidjelo niti je uho moje čulo, što ti pripremaš onima koji te ljube. Ali, ja znam, da ti već sada i ovdje, prijatelje svoje Blaženima nazivaš!