DRUGA KORIZMENA (B)

Naš put prema Uskrsu smo započeli pepeljanjem na čistu srijedu i na taj način, baš poput Jakova, Petra i Ivana, moramo se odvojiti malo od buke, površnost i pripremiti za smrt i uskrsnuće Krista. Tek onda, ako smo učinili (Euharistiju, molitvu, ljubav) će doći do Velikog tjedna s različitim stavom: to nije praznina nego požrtvovnost. Pogledajmo oko sebe koliko ima izobličenih ili depresivnih lica, a to bi možda moglo biti baš zbog toga jer ih je davno napustio osjećaj da čuju riječi “ti si sin (kćer) moj ljubljeni.” Ponovno, ovu drugu korizmenu nedjelju, Isus nas poziva da nastavimo put s njim. To neće biti lak put, niti javljanje  nekakvom razglednicom s tog puta. Kao i uvijek, surova stvarnost će nas baciti, ali njegove ruke će nam pomoći i podići. I iskusit ćemo Njegovu duboku prisutnost.                      

Nikome se ne sviđa teški križ; nitko ne voli put od trnja ili boli. Mi radije biramo lagodan i uspješan život, život bez suza ili kušnje, bez kukanja ili zamki, miran i gladak. Ali svi mi znamo da to nije uvijek tako.                                                                                      

Prošlu nedjelju, Isus u pustinji, nas podsjeća da – kušnja – ide paralelno s nama, ali da nam nikada neće nedostati Božje snage za bitku i napredak prema pobjedi. Danas, njegovo Preobraženje, ide korak dalje: on uzima našu ruku i vodi nas na mirno mjesto (npr. Euharistija ili Riječ Božja) da se preobrazimo s njim, razmišljamo o njegovu učenju, da ponovno izgradimo duhovnu zgradu, tijelo  koje je razorila žurba, ugnjetavanje, sebičnost, individualizam i površnost.                      

Mi smo također svjedoci Kristova uskrsnuća. Nismo na Taboru kao gledatelji spektakla ili marionete. Naša prisutnost ovdje i sada, u molitvi i sakramentima, mora nas gurati da budemo više od pukog ukrasa, da budemo misionari na način na koji nam je povjeren.                                                                                                  

Je li želimo, poput Petra, sagraditi šator daleko od buke i drame čovječanstva! Ali ako nas , Gospodin, vodi na osamljeno mjesto, to je zato da bi smo razumjeli i shvatili da živjeti u njegovoj prisutnosti u ovom životu, je predokus onoga što nas čeka sutra: Slaviti Boga i živjeti svakodnevni život.                                                                                                                       

Danas, s Evanđeljem u ruci, možemo se zapitati, jesmo li ikada (pred prijateljima, neprijateljima, blizu i daleko) dali snažno svjedočanstvo naše vjere. Ili smo, možda, zbog straha od odbijanja, izoliranja, izbacivanja iz društva, izrugivanja, radije skrivali vjeru u džepu, kao što skrivamo kreditnu karticu.

JL