DRUGA USKRSNA – A

Susret Uskrslog s učenicima je promijenio njihove živote. Oni su bili braća i osjećali su isto: radost Uskrsa.

Sva ova događanja su gledali u svjetlu istine i u to su stavili sva svoja očekivanja.

Kao u svim skupinama, pojavio se jedan izdvojen glas. Toma, nevjernik, ne samo da nije vjerovao da je Isus uskrsnuo, nego nije želio uzeti ni kao nešto ozbiljno svjedočanstvo ostatka njegovih kolega. Toma je svoju vjeru shvaćao kao nekakvu stvari: sve što ne vidim, ne zanimam me i ne vjerujem. To mi ničemu ne služi.

Je li mogao povjerovati? Što je spriječilo Tomu da učini taj korak i bez da je vidio? Njegov je problem bio što je njegova vjera bila takva da je samo izvana izgleda lijepo i uvjerljiva.

Možda je najpozitivnije kod Tome, to što on također želi imati pravo i snažno iskustvo susreta s Uskrslim Kristom. Ali, ono negativno, je da je zatvoren vjerovati riječ i živom iskustvu svojih prijatelja. Odjednom, Isus, je bio prisutan. Vrata su bila zatvorena kao i Tomin um, ali odjednom, tako lako se otvorilo srce tog tvrdoglavog apostola s jednostavnim prisustvom Uskrsloga Krista.

U tom trenutku, pale su sve Tomine sheme. Onaj koji ne vjeruje, dok ne vidi, odjednom vjeruje. Zbog čega vjeruje? Zašto vidi? Zašto osjeća da mu se lice zacrvenilo pred dokazom o novom životu? Možda zato što Isus nije zavrijedio toliku nesigurnost, racionalnost ili pitanja?                                                                 

U pozadini, Sveti Toma, je vjerovao ali … želio se licem u lice susresti s Isusom. Bilo je u njemu više želja za uvjerenjem nego tajna vjere. Njegovo priznanje vjere „Gospodin moj i Bog moj” nije bio samo krik vjere. To je također pokajanje: kakva sam ja budala bio! Gospodine kako sam te moga smatrati takvim! Kako sam slijep! Zašto sam ponesen glupim razlozima!

Također, i nas, Gospodin poziva na vjeru. Mi ne možemo zaviriti u grob, koji još uvijek zadržava toplinu tijela Isusova. Nemamo ni tu privilegiju da sjedimo ispred Petra, Ivana i Jakova kako bi ih pitali o tome kako je Isus uskrsnuo i kako je to sve bilo. Ali, upravo zbog toga naša vjera vrijedi kao zlato: vjerujemo svjedočanstvu apostola. Vjerujemo jer su nam naši roditelji rekli. Vjerujemo jer su drugi imali iskustvo uskrslog Krista, imamo i našu nadu i našu sigurnost da je Isus početak i kraj svega.

Prijatelji; mi nismo imali priliku staviti prste na ožiljke Isusove muke, koji su ostali na njegovu tijelu. Ali je isto tako istina da u Euharistiji, u slušanju Riječi, u osobnoj molitvi, dramama svijeta, proslavi sakramenata može nas učiniti da osjećamo radost i iskustvo Uskrsloga Krista. Hoćemo li pokušati?