Druga uskrsna nedjelja

Crteži prvopričesnikaPrije nekoliko godina bila je jedna predstava pod nazivom Čovjek slon. Temelji se na istinitoj priči o Johnu Merrick, koji je živio u Engleskoj u kasnim 1800-ih.
John su zlostavljali zbog bolesti jer je bio užasno deformiran. Bio je poput nekih od bolesnika iz današnjeg prvog čitanja, koje su donosili na ulicu da ih Petar izliječi. Ali, John je bio i puno gori nego što su bili oni. Bio je toliko deformirani da je jedva mogao hodati. Toliko je bio deformirani da nije mogao leći i spavati. Najtragičniji deformacija na njemu je bila njegova glava. Glava mu je bila nenormalno ogromna. I to je dovelo do toga da su ga ljudi prozvali ” čovjek slon.” Predstava započinje s čovjekom slonom na izložbi, kao nakazom u karnevalskoj predstavi. Ljudi bi ubacivali novac i buljili u Johna. To je bilo užasno ponižavajuće iskustvo, ali to je jedini način na koji je John mogao zaraditi za život. Kao predstava napreduje, mladi liječnik otkriva Johna i postaje zainteresiran za njegovu tragičnu bolest. Mladi liječnik unajmljuje Johna i koristi ga kao živi primjer na predavanjima studentima medicine o njegovoj rijetkoj bolesti. Slon čovjek sjedi na stolici; a mladi liječnik stoji pokraj njega,
ističući njegove deformacije dok predaje.
John je još uvijek sporedna uloga, ali kako se igra razvija, događa se zanimljiv zaokret. Publika postaje sve više i više svjesni da John izvana nema ništa. Da je deformiran; da je ružan; da je bolestan. U isto vrijeme, međutim, publika postaje sve više i više svjesni da John iznutra ima sve. On ima ljubavi za druge ljude; on ima ljepotu i dobrotu; a, iznad svega, on ima vjeru u Boga. S druge strane, publika postaje sve više i više svjesna također i liječnikove situacije. Oni vide da izvana ima sve. Da ima dobar izgled; da ima dobro zdravlje; da ima veliko bogatstvo. U isto vrijeme, međutim, publika postaje sve više i više svjesna da liječnik iznutra  ima malo ili ništa. On ima vrlo malo sposobnost da voli. On ima vrlo malo zahvalnosti. On nema vjeru u Boga. Liječnik je iznutra šuplja i prazna osoba.
U završnom činu drame, slon čovjek umre. Ali predstava završava s čudnim epilogom. Uloge liječnika i čovjeka slona se mijenjaju. Sada liječnik sjedi na stolici; a slon čovjek stoji kraj njega, i predaje studentima medicine o liječnikovoj bolesti. Dok su slušali što čovjek slon govori, postali su svjesni da je liječnik  s duhovnom bolesti daleko gori slučaj od slona čovjekove fizičke bolesti. Liječnikov život je bez prave svrhe ili smisla. Liječnikovo srce je bez prave ljubavi. Liječnika je duša bez vjere u Boga. Odjednom publika počinje vidjeti da pravi tragičar u predstavi nije fizički deformiran slon čovjek, nego duhovno deformirani liječnik.

Oni počinju uviđati da važna stvar u životu nije ono što smo izvana, nego ono što smo iznutra. Oni počinju uviđati da najvažnija stvar u životu nije naše fizičko zdravlje i bogatstvo, nego naše duhovno zdravlje i duhovno bogatstvo. Ono što je važno u životu je ono što Ivan govori u današnjem evanđelju. A to je naša vjera u Isusa.
Ono što je važno je, je li vjerujemo “Da je Isus Mesija, Sin Božji, i da kroz vjeru u njega imamo život.” To je ono što je doista važno u životu.