DUHOVI (A)

Prošlo je pedeset dana od velikog događaja Isusova uskrsnuća. I danas slavimo Pedesetnicu, odnosno blagdan Duhova.

Danas, kao i svaka novorođena beba, uzdišemo za nekim tko će nas pogurnuti kroz život, tko nas hrani i održava nas na životu. Uzdišemo za nekim tko nas, u konačnici, vodi kroz tisuće putova života. Tko je taj netko? Ni manje ni više nego Duh Sveti. Većini nas nepoznat i nevidljiv prijatelj. Prijatelj koji radi puno za nas, a kojemu se mi možda rijetko i zahvalimo za uvijek pravovremenu i točnu pomoć.                                             

Pogreške, nemir, razočaranje i tolike stvari koje nas proganjaju, ali njegovom prisutnošću, postaju naša radost. Ista ona radost, koju su apostoli osjećali – kad su bili s Marijom preplašeni – a tu radost su osjetili u tom vrtlogu vatre i ljubavi, ludila i milosti, života i istine koje je Duh Sveti.

Duh Sveti nas potiče da stvaramo jedinstvo, da živimo u zajednici  vjernika ili, barem, da radimo za zajednicu, i to je pravi odraz neizmjerne Božje ljubavi koju Bog ima za nas.

Prije nekog vremena, na televiziji je bio intervju s jednom časnom sestrom, redovnicom. Kad su je pitali o Božjoj ljubavi, ona je odgovorila: „Nema smisla govoriti o Božjoj ljubavi, ako ljudi s kojima mi živimo ne primjećuju da volimo, da ih ljubimo, da živimo ljubeći”. Samo je Duh Sveti sposoban u nama promicati kulturu koja nas potiče da idemo i sijemo u ovaj naš svijet ljubav koja dolazi od Boga i vraća se Bogu.

Ako je Duh Sveti inicijator mnogih stvari, uključujući i samu Crkvu, kako možemo ne primiti na ovaj dan Duhova ovog „slatkog gosta duše”? Pa, je li moguće da smo toliko prazni jer nam je Duh Sveti, postao stranac? Je li moguće da je naša vjera umorna, jer je Duh, ostao u podrumu našeg postojanja?

Danas, braćo i sestre, koji smo kršteni, koji smo doživjeli toliko dobrih zajednički trenutaka s Isusom; koji smo odgajani i poticani njegovom riječi … mi smo potvrđeni i obnovljeni izlijevanjem Duha Svetoga.

Uvijek je dobro imati na umu legendu o umišljenom drvetu u pustinji. Mislio je, da je on najvažniji. Vjerovao je da bi bez njegove sjene umrli i beduini i ovce koje bi odmarale na jakom suncu danom ili spavale u okrutnosti hladne noći, da nije njega. Ali brzo, jako brzo, naučio je lekciju, vidio je da: vrijedi više, puno više voda koju beduin baci u njegovo korijenje, svaki put kad bi naslonilo glavu na njegovo deblo.

Tako možemo biti s nama. Nemojmo misliti kao ovo drvo, da smo sve sami postigli u životu. Bez Duha, bez njegove svježine, bez vode, bez vatre, mi smo mrtve grane, stabla bez plodova.

Neka nas Duh Sveti vodi putem Isusa Krista. A taj put je MIR