Knjižnica

_I9A4241Neki kroničari dominikanskog samostana u Splitu, kad pišu o samostanu, navode kako se dominikanci nalaze u sjeni zvonika katedrale sv. Duje.

Danas je to istina. No zaboravili su istaknuti da se dominikanci nađoše u Splitu prije nego što je dovršen zvonik današnje katedrale, što se dogodilo 1257., a dominikanci stigoše u Split već 1245., zahvaljujući donekle i hrvatsko-ugarskom kralju Beli IV., kao i papi Grguru X. koji svojom bulom, napisanom na pergameni i koja se nalazi u našoj knjižnici, potvrđuje odluku splitskoga nadbiskupa Ivana kojom povećava zemljište splitskim dominikancima i tako omogućuje gradnju samostana.

Dakle, već punih 770 godina dominikanci ugrađuju sebe u vjersku, društvenu i kulturnu baštinu metropole južne Hrvatske. Početak te samostanske duge povijesti seže u dane dok je veliki dio današnjeg Splita izgledao poput jednog povećeg sela, u čijem je središtu dominirala famozna Dioklecijanova palača u kojoj se smjestila i današnja katedrala sv. Duje, nekadašnji Dioklecijanov mauzolej, kao i njezin veličanstveni zvonik koji se još uvijek visoko izdiže iznad svih okolnih stambenih zdanja.

No ovdje mi nije cilj pisati povijest samostana, ali ipak, uz već gore rečeno, želim istaći da je ta povijest bila vrlo burna i da se u toj burnoj povijesti samostana odvijala i sudbina samostanske knjižnice o kojoj je ovdje glavna riječ. Oko godine 1245. dominikanci su se smjestili na istočnoj strani palače, izvan zidina, gdje se nalazila stara crkvica sv. Katarine.

Već u samom početku, zbog izgradnje novih gradskih zidina, koje su trebale još bolje zaštiti Dioklecijanovu palaču, samostan se morao rušiti i dominikanci su bili prisiljeni potražiti svoje novo prebivalište. Uz tu nevolju nadošla je i druga koja je pogodila ne samo dominikance u Splitu nego i sve stanovnike Splita i okolice.

Naime, u dva navrata vladala je velika bolest kuge. Broj članova samostana je decimiran. To je bio razlog da su bili prisiljeni ponovno napustiti svoje prebivalište. Samostan, a i pojedina braća bili su prisiljeni spaliti svoje knjige da spriječe daljnje širenje kuge.

U takvim turbulentnim okolnostima bilo je vrlo teško ozbiljno organizirati dugotrajniji i ozbiljniji rad i život zajednice. Zbog takvih životnih uvjeta iz tih burnih vremena izostaju i kroničarevi izvještaji o životu i radu samostanske zajednice pa tako i o stanju samostanske knjižnice, bez koje je teško zamisliti jedan dominikanski samostan.

Od svog osnutka dominikanci su bili svjesni Ciceronovih riječi: “Otvoriti knjižnicu u kući znači dati kući dušu.” Dominikanci splitskoga samostana bili su svjesni toga pa su sigurno u svome samostanu od samoga početka posjedovali samostansku knjižnicu koju su braća koristili kadgod im je zatrebalo. Bilo bi nezamislivo da samostan bude bez svoje knjižnice u vrijeme dok se u samostanu, u drugoj polovici 16. stoljeća, već nalazi studij teologije, filozofije i “artes liberales”, koje je pohađao i blaženi Augustin Kažotić (rođen oko 1260.). No zbog gore navedenih (ne)prilika u kojima se nalazio samostan, nedostaju izvještaji o postojanju knjižnice.

Značajniji zapis samostanskog kroničara o povratku dominikanaca u Split iz dominikanskog samostana u Draču, u Albaniji (samostan otvoren 1278.), početkom 15. stoljeća, govori da su oni sa sobom donijeli veliki broj rukopisa i knjiga te na taj način otvorili, ili obogatili već postojeću samostansku knjižnicu.

Ubrzo nakon toga samostanska knjižnica postaje poznata i široj javnosti. Tako početkom 16. stoljeća hrvatski književnik i kršćanski humanist, otac hrvatske kulture Marko Marulić (1450. – 1524.), samostansku knjižnicu obogaćuje velikim brojem svojih knjiga.

Samostanski kroničar ne navodi o koliko se i kakvim se knjigama radilo, što bi bio vrlo važan podatak. No zahvaljujući kasnijim povjesničarima ipak doznajemo da “u svojoj oporuci Marko Marulić ostavlja knjižnici Dominikanskog samostana u Splitu nekoliko svezaka, a među njima i djela sv. Jeronima, sve inkunabule i činkvenčentine označene latinskim natpisom.”

Na jednome mjestu u samostanskoj kronici kroničar spominje jednu knjigu, ali ne navodi njezin naslov, na kojoj je zapisano: “Ova knjiga pripada splitskom samostanu sv. Dominika, molite, braćo za gospara Marka Marula, koji nam je ostavio godišta gospodnjeg 1524.” Kroz kasniju povijest samostana, a ne preko samostanskog kroničara, doznajemo da je samostan nakon smrti Marka Marulića iz njegove ostavštine otkupio knjigu “Ortografiju”, Ivana Tortellija inače poznatog humanista. To bi trebalo biti javno prepoznatljivo svjedočanstvo o postojanju knjižnice dominikanskog samostana u Splitu. _I9A4191

Listajući stranice samostanskih kronika i nakon 18. stoljeća, bio sam neugodno iznenađen da nisam naišao niti na najosnovnije podatke i izvještaje o stanju samostanske knjižnice kroz dugi period vremena. Ne smatram opravdanjem niti burna stanja kroz koja je prolazila samostanska zajednica. U dominikanskoj tradiciji samostanska knjižnica zauzima jednu od tri najznačajnije točke samostana: kapelica (pjevalište), blagovalište i knjižnica.

Drugim riječima: molitva, zajedništvo i nauk. Bez jednoga od ova tri elementa vrlo je teško ostvariti onaj dominikanski ideal: razmišljati (učiti) i ono o čemu si sam razmišljao (proučavao) time onda obogatiti drugoga. Zato je samostanska knjižnica jedno od ogledala života i rada dominikanske zajednice. Barem bi tako trebalo biti.

Treba vjerovati da je knjižnica dominikanskog samostana u Splitu postojala tijekom svih ovih burnih vremena i prije odlaska dominikanaca iz Splita u Drač i nakon njihova povratka u Split. No za to nedostaju kroničarevi izvještaji.

Tako je teško shvatiti da splitski samostan ne posjeduje značajniju knjižnicu i nakon 1807. godine, kada se zatvara dominikanski samostan u Zadru, nekadašnje sjedište provincije i samostan Generalnog studija, a njegovu ulogu preuzima splitski samostan. Postajući mjesto Generalnog studija nužno je bilo postojanje i samostanske knjižnice, barem u trajanju Generalnog studija u samostanu. Zato sam sklon vjerovati da je samostan kroz svoju dugu povijest ipak vodio veliku brigu o svojoj knjižnici, ali surova vremena uništila su mnoge službene podatke samostana.

Konkretniji podaci o broju knjiga u samostanskoj knjižnici datiraju tek iz početka ili sredine 19. stoljeća, gdje se u jednoj kronici, bez datuma, spominje da samostanska knjižnica posjeduje 176 knjiga. Ne navode se niti autori niti naslovi. Godine 1887. taj se broj povećava na 541 knjigu. Tu se navodi ime autora, naslov knjige i mjesto gdje se nalazi na polici, ali bez mjesta gdje je knjiga izdana. U godini 1912. spominje se broj od 354 knjige, s naglaskom da se radi o knjigama na hrvatskom jeziku.

U samostanskoj Kronici iz 1926. godine navodi se da je splitski samostan poslao lijep broj knjiga zagrebačkom novom samostanu. Radi se uglavnom o duplikatima. U godini 1931. samostanski knjižničar o. Dominik Šantić navodi da se u samostanskoj knjižnici nalazi 839 knjiga. Opet s naglaskom da se uglavnom radi o knjigama na hrvatskom jeziku. Knjige se nalaze na policama poredane po autoru knjige.

Časopis Jadranska smotra iz 1933., br. 165., piše: “Samostan (splitski) će uz ostale prostorije imati i veliku dvoranu za biblioteku, pogledom na južnu stranu”, da bi Ljetopis iz 1934. već morao napisati da su se samostanske sluge morale preseliti “spavati u staroj bivšoj biblioteci koja se nalazi extra clausuran”, što znači da je knjižnica ponovno promijenila svoje mjesto, “a samo manji dio knjiga – Arhivu samostana – namjestilo se je u sobicu koja je prije bila za slugu t.j. sobici na kutu dvaju hodnika.”

Po tom je očito da je knjižnica postojala, ali još uvijek vrlo neadekvatan prostor te bez službenog popisa svih knjiga. No najbliži suvremenom vođenju knjižnice jest katalog iz 1943. godine u kojem se daju upute o posuđivanju knjige; navodi se ime autora, naslov knjige, godina izdanja, mjesto izdanja te položaj knjige na polici ali bez današnjeg numeriranja knjige. U tom katalogu se navodi da knjižnica posjeduje 2205 knjiga. _I9A4189

Nakon te godine sve do 1985. o samostanskoj knjižnici se ne pojavljuju nikakvi službeni izvještaji. No te 1985. godine, samostanski knjižničar o. Ilija Zrno podnosi izvještaj Naučnoj biblioteci u Splitu o stanju samostanske knjižnice.

U tom izvještaju navodi se da samostanska knjižnica ima oko 6000 knjiga te 4 graduala i 3 antifonara iz 15. stoljeća. Otac Zrno propustio je spomenuti još 4 antifonara iz 14. stoljeća koje je splitski samostan posudio bolskom samostanu za njihov muzej, dok taj muzej bude u funkciji (vidi: Ugovor od 6. veljače 1976.). Specifičnost tih antifonara je u tome što, sudeći po karakteru slova i načinu njihova oslikavanja, daju naslutiti da su nastali negdje na hrvatskoj obali.

Na jednom zidu našeg samostana ispod žbuke nađen je sljedeći natpis: “Omnia quae feci, feci contradicentibus fratribus.” Napisao je to neki od naše subraće vjerojatno zato što se nije slagao s nekima ili svima. Kada je pokojni o. Marijan Pavlović (1938.-2008.) odlučio srediti knjižnicu našeg samostana, vjerujem da nije bio vođen porukom ovoga citata, ali vjerujem da je bio potaknut propustom koji su učinile prošle generacije našega samostana da se nisu potrudili napraviti niti jedan službeni popis knjiga koje posjeduje samostanska knjižnica. On je to savjesno učinio usprkos “contradicentibus fratribus”. Napravio je i kartoteku knjižnice po autorima i sadržaju. Bio je to značajan doprinos samostanskoj knjižnici.

No daleko je to još uvijek od suvremenoga stručnog vođenja knjižnice, ali za knjižnicu čija je namjena kućna uporaba, bio je to veliki korak naprijed. No, o. Marjan je naišao na veliki problem s prostorom knjižnice jer je 2006. godine o. Nikola Dugandžić, po povratku iz Chicaga u provinciju, donio je sa sobom više od 6000 novih knjiga koje su bile na uporabi  pokojnog o. Hijacinta Eterovića i  o. Nikole. Otac Marijan je strpljivo i odgovorno popisao sve te nove knjige tako da se fond knjižnice popeo na 21627 svezaka odnosno 17714 različitih naslova. Zbog manjka prostora knjige su bile nabijane jedna na drugu. No ni to nije pomoglo pa su  sve nadošle knjige, nakon smrti o. Marjana 2008., našle svoje mjesto na podu ili u kartonima i godinama skupljale prašinu. Zbog nedostatka prostora sličnu su sudbinu doživjeli i časopisi, a posebno način samostanski arhiv. Sve to kulturno bogatstvo vapilo je za prostorom i smještajem dostojnim za samostansku knjižnicu i njezin arhiv. Godine 2014. novoizabrani prior samostana o. Luka Prcela imenovao je novog knjižničara i arhivara koji je već na sljedećoj samostanskoj sjednici predložio svoj plan uređenja knjižnice. knjižnica5

Taj je plan jednoglasno prihvaćen te u nekoliko mjeseci i ostvaren. S današnjom samostanskom knjižnicom kao i sa njezinim arhivskim prostorom, iako malo nepristupačnom za javnost, zajednica se može ponositi brigom za svoje kulturno dobro.  Knjižnica danas, godine 2015., ima 18728 različitih naslova knjiga a ukupno 21627 svezaka. Knjižnica redovito prima 27 časopisa. Posebni dio knjižnice nalazi se u samostanskoj rekreaciji gdje su smještene knjige od posebnog interesa kao enciklopedije, rječnici ili knjige liturgijskog sadržaja. Časopisi imaju svoju prostoriju kao i arhivsko gradivo samostana koje je bilo neorganizirano a sada je posloženo u adekvatne arhivske kutije i na policama poredano djelomično po autorima a djelomično po sadržaju. Netko je, pišući o Dioklecijanovoj palači u Splitu, napisao: “Barbari smo bili kad smo se uselili u palaču, barbari smo i ostali.” To se odnosi na sve one koji s kulturnim svojim blagom postupaju na sličan način. Kulturna slika dominikanskog samostana u Splitu u javnosti se promijenila nakon što je zajednica pokazala da ima smisao i osjećaj za svoje kulturno blago u koje spada i njegova knjižnica kao pisana kulturna baština te kao pokretni spomenik kulture naroda i zajednice. Nadam se da će se u tom duhu  nastaviti tako da samostanska knjižnica ne bude više dostupna samo moljcima nego i ljudima  te da će se pokušati još bolje osmisliti i drugu kulturnu baštinu koju ovaj samostan posjeduje.

U Splitu, 3. listopada 2015,

 

o. Nikola Dugandžić, OP (1937. – 2017.) – bivši knjižničar i arhivar

Trenutno službu knjižničara vrši fr. Ivan Dominik Iličić, OP

Galerija: