NEDJELJNA MISAO – 26. KG

U selu su bile fešte, kada je siromah, proseći prolazio kroz stolove pune ljudi, hrane i pića. Tada mu jedan susjed pristupi i reče: Zar ne vidiš da dosađuješ? Nemoj biti takav! Mi ovdje slavimo!

Mi koji se nazivamo kršćanima, nismo baš uvijek na razini onoga što govorimo. Postoji blato koje zaslijepi naše oči, tako da ne vidimo ljude u potrebi. Koliko puta, da i nismo svjesni, ističemo samo ono što je materijalno, što zamagljuje naše srce, našu pamet… Život je ravnoteža ili održavanje ravnoteže s dva tanjura: s jedne su osobe, a s druge, dobrobit, bogatstva, novac, posjedovanje, ono što je površno. I tamo gdje smo stavili naglasak, i težinu našeg prst, reći će puno o nama, našem načinu življenja i, naravno, o vjerodostojnosti ili ne vjerodostojnosti naše vjere. Kako bi bilo dobro da ponekad napravimo jednu kršćansku analizu: čime smo zaokupljeni dok idemo kroz ovaj život? Do čega nam je stalo? Što nas brine? Ono vječno ili prolazno? Jesmo li više zaokupljeni osobama ili njihovim nakitom? Jesmo li zaokupljeni bolom i patnja čovječanstva ili vatrometom  koji se događa svako pola sata? Puno puta darujemo ovo: ono što je umjetno, površno, čista pojava – bez da obraćamo pažnju na tolike nevolje koje se pokazuju na ulicama kojima prolazi naš život.

Evanđelje danas nadopunjuje ono od prošle nedjelje: Potrebno je pobrinuti se za prijatelje. Kako? Čineći dobro.

Gdje je odgovornost? Potrebno je živjeti dostojanstveno, ali bez da drugi zapadne u našu nezainteresiranost, ravnodušnost. Nije nikakav grijeh čeznuti za osobnim dobrom, ali neka naše srce ne marginalizira one koji  imaju pravo kao djeca Božja i kao građani neba sjesti za taj stol. Za stolom radosti, bratstva, veselja, nadanja, glazbe, blagostanja, novca ..ima mjesta za sve.

Pitali su majku, koja je rodila, o stanju njezina zdravlja. Tada je mlada žena odgovorila: Sretna sam jer sam podarila život. Tako nešto mora biti i s nama drugima: biti sretni kada dijelimo, biti sretan, kada otvaramo, i ne zatvaramo – oči pred tolikim “Lazarima” koji se pojavljuju na horizontu naših odluka, poslova, sposobnosti, osobne ili društvene imovine.

Ne smijemo pasti u pogrešku tvrdeći “ja nisam bogat” (dajem milostinju, uključen sam u socijalne akcije), ali se ne smijemo niti stopiti s likom Lazara (nitko ne misli na mene, život mi se baš ne smiješi, moglo je biti bolje ….).                                                                       

Oba lika se često isprepliću u našem načinu postojanja, djelovanja i  pogleda na život. I oba dva lika oživljuju kada naš život ide u jednom ili drugom smjeru. Na kojem sam ja putu?

JL