NEDJELJNA MISAO 3. KORIZMENA

Izjava pape Franje: “Gospodin se nikada ne umori čekajući”, služe nam da ove nedjelje, razmišljamo pred licem Božjim – o Bogu koji je blizu, koji je ljubazan, strpljiv i milosrdan.

U različitim okolnostima Bog dolazi svom narodu kojega ludo ljubi, dolazi preko patrijarha i proroka. A sada s Kristom, ponovno nam dolazi u susret kako bi nam usadio vrijednosti. Bog čeka naš povratak, iako stalno činimo nešto kao da živimo bez Njega.

U više navrata, kao onaj narod pod vodstvom Mojsija, i mi opasno žurimo okrećući se unatrag. Misleći da je ono što ostavljamo, bolje od onoga što nas čeka u Obećanoj zemlji. Je li to tako ili nije? Ili možda mislimo da, ponekad, postoji puno toga što smo ostavili na stranu slijedeći Isusa? Je li vjera u Njega i Njemu, dobitak ili gubitak? Jeli u nekim trenucima sumnjamo, da Bog ide s nama i da hodamo kao siročad i bez cilja?

Kad vidimo tolike katastrofe –  humanitarne ili materijalne, možda možemo zaključiti kako nam izgleda da je Bog zanemario svijet. Je li to tako? Naravno da ne. Bog pati s ljudima koji pate; Bog strepi s ljudima koji strepe; Bog plače s ljudima koji plaču.

Ne samo da je Bog s nama, nego nam Bog ubrizgava hrabrost i vjeru kako bi prevladali te teške situacija koje zadese čovjeka. Izraelski narod je trpio ( ali je i računao na Božju pomoć), a mi kao narod Novoga saveza, i dalje podnosimo različite zamke i Gospodin nas ohrabruje, tako da naše postojanje, imaju glavu, snagu koja nas tjera naprijed: a ta snaga je naše povjerenje u Boga.

Neke situacije nas pritišću, zadaju nam brige ili zgražaju (možda, kada netko izruguje križ) onda trebamo gledati u jednom pravcu: biti strpljiv, jak i znajući da će Bog učiniti dobre stvari.

Bog nas podsjeća nas da smo njegov vinograd. Da smo njego narod. Sveti narod. I, da ovaj vinograd (uključujući i neplodnu smokvu u njemu) ovaj narod, treba biti čuvan s molitvom, pokorom i ljubavlju. Gdje smo mi?? Jesmo li napredovali u nečemu? Jesmo li izišli iz praznine kako bi naš život ispunili  sadržajem? Jesmo li spremni pomoći materijalno ili duhovno? Jesmo li se makli od umjetnih i površnih pogleda? Jesmo li svjesni raznih mogućnosti koje nam Bog daje da se ostvarimo kao ljudi, kao vjernici?

Korizma ide dalje i u našim očima vidimo nekakve plodove, vidimo plodove i u našim rukama, vidimo plodove u iskrenosti naših riječi .

Bog još uvijek čeka, i mnoge od nas. Stvari neće uvijek ispasti onako kao što mi to mislimo i kako Bog zaslužuje. Ali, stvarnost je ovo: Bog nas na putu vjere želi vidjeti optimistične, a ne malodušne. Čak i usred sumnji i komplikacija, kušnji i patnji, ne samo da od nas očekuje puno, nego se čak kao vlasnik vinograda – čiji smo i mi dio – izlaže pogibelji, da nastavimo sijati nadu, Evanđelje i njegove zapovijedi gdje god smo prisutni.

JL