NEDJELJNA MISAO 30. KG

Nastavili smo put koji vodi u Jeruzalem. Mi i dalje hodočastimo i učimo od učenika. Danas smo slušali drugu prispodobu, kratku, ali značajnu.

 Jao onima koji se pouzdavaju u sami sebe!

Isus govori ovu prispodobu zbog nekih koji su se smatrali pravednici, osjećali su sigurni u sami sebe, a prezirali druge. Duhovni i vjerski duh farizeja dobro nam je poznat. Istina je da su evanđelisti na neki način malo preuveličavali ovu situaciju. Ali ovi su bili velika skupina i, u mnogim pogledima, odabrani zbog svoje strogosti i praktičnog življenja zakona. Pomno su provodili Mojsijev zakon u cijelosti. Revno su služili u sinagogama i to proširili po cijeloj zemlji. Davali su milostinju od svoje imovine. Strogo su obdržavali zakone obredne čistoće. Vjerovali su u uskrsnuće mrtvih i život na onom svijetu koji je sretniji i vječan. Vjerovali su u anđele. Jako su častili Pismo. Ustrajno su se posvećivali molitvi. Ali su se osjećali čisti, izabrani i sveci.   Prezirali su nemarne, nepažljive i one koji malo prakticiraju vjeru, što je za njih bilo bitno.                                                                                           

Nisu bili skloni milosrđu, razumijevanju i prihvaćanju onih koji ne misle ili žive poput njih. Sebe su smatrali privilegiranima i nisu baš lako komunicirali s carinicima i grešnicima. Ovaj način provođenja svog života smatrali su ponosom i vrlo sigurnim.

Isticali su svoje zasluge, ali su prezirali druge. E ovo je ono što je Isusa najviše uzdrmalo.

 Ovaj je otišao kući pomiren s Bogom a onaj ne!

Drugi je otišao kući opravdan, a ne onaj. Farizej je stao u najvidljiviji dio hrama, jer je to tako osjećao i to mu je bila navika: da tako moli. Razmišlja o svojim djelima; da zahvali Bogu; Da je ponosan da nije kao carinik (prezire druge!). Je li mogao bolje i ljepše moliti? Njegovo ponašanje se čini besprijekornim. Ali, nije bilo onog bitnog: on nije doživio milost Božju. U biti on ne zna tko je taj Bog kojem se moli i klanja. On nije otkrio pravo lice Boga. Carinik, je ostao daleko, skriven, neugodno mu je ići naprijed.   I samo citira prve riječi Psalma 51: Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome, po velikom smilovanju svome izbriši moje grijehe. I nastavlja moliti psalam gdje susreće ovaj izraz: srce raskajano i ponizno Bože nećeš prezreti.                                                             

Carinik može ponuditi Bogu samo raskalašen i nevaljan život, iskreno priznanje i raskajano i ponizno srce (kao izgubljeni sin).                                                                                             

 Bog ima dosta prostora za djelovanje. I to čini: prihvaća ga, grli ga, oprašta mu i vraća njihovo prijateljstvo. Bog je bio zadovoljan u stavu carinika. A kad mu je taknuo srce, on je razumio bolje tko je uistinu Bog Isusa Krista: to je Otac pun milosrđa i uvijek spreman oprostiti. Pravednost je dar Božji koji primaju oni koji se otvore njegovoj milosti milosrđu. Hodanje u poniznosti znači živjeti u istini.

Vidjeli smo dva primjera, modela koji su postojali u Isusovo vrijeme. Ali su i dalje upozorenje vjernicima našeg vremena. Samo od tamo možemo biti uvjerljivi svjedoci u svijetu koji očajnički treba.

Ponekad smo tako “farizeji” i ne shvaćajući da sve dolazi od Boga.

Ponekad iz nas izvire poniznosti koju nosimo u nama i odlučimo stati na kraj hrama odlažući kofer starih i negativnih sjećanja, ne razmišljajući da ih je davno Bog zaboravio.