NEDJELJNA MISAO 4. KORIZMENA

Jesmo li se možda udaljili od Boga, jesmo li toga svjesni, ako jesmo? Moramo priznati: ima puno katolika koji je sretan živeći raskošno prema svijetu, a jedva da mu je Bog na pameti. Za svijet, otvorene ruke. Za Boga, stisnute šake.

Već smo duboko zašli u korizmu  i još malo pa će i Veliki tjedan. I nemojmo zaboraviti: Gospodin, s parabolom o izgubljenom sinu, nam želi pokazati da je, ne samo strpljiv, nego kad se vratimo njemu (svom Ocu), skače od radosti i sreće. Božja radost, za razliku od mnogih od nas, je radost zbog povratka, radost zbog onoga koji se oslobodio kandži osrednjosti ili hladnoće svijeta kako bi se vratio i stalno živio  u Očevoj kući. Je li to tako osjećamo mi?  Koji smo se udaljili od Boga? Danas ne razmišljamo samo o sinu koji se razbacuje u svijetu koja će ga uništiti. Povrh toga vidimo Boga koji se razbacuje s onim jedinim što zna raditi: ljubiti.

Kad odlazimo daleko od Boga trpamo u ruke toliko zavodljivosti koja nas uljulja ili zavara, ali i tada ne idemo samo mi. Bog, bolje rečeno, njegovo očinski srce, ide kamo idemo mi. Daleko od tog da nas napušta, Bog je s nama u onim situacijama u kojima se često vidimo izdane, prezrene, podcijenjene ili siročad.

Kad se okrenemo unatrag tražeći Boga, on uvijek dolazi do nas. Skače od radosti, jer nas dobiva natrag kao svoju djecu. Priprema pravu feštu (svetkovinu), jer je za njega povratak važniji od trenutka odlaska, napuštanja. Više može učiniti milosrđe,  nego polaganje računa. U oči upadaju otvorene ruke a sramota ostaje po strani. Sin koji je otišao na način na koji je otišao, i koji je živio na način na koji je živio, kad se vratio susreće istu Očevu ljubav koju je ostavio na grub način.

Bog, nikoga  od onih koji vjeruju u njega, ne prisiljava da ostanu pod njegovom zaštitom. Mi smo slobodni vjerovati u njega, i slobodni smo da sumnjamo u njega. Ali ono što nikad nećemo dobiti, a što je namjera starijeg sina koji gunđa jer mu se brat vratio, je da nikad nećemo promijeniti srce Oca, Božje osjećaje, njegovu beskonačnu dobrotu, uvijek otvorene ruke za naš povratak.

U nekim trenucima našeg života, svjesno ili nesvjesno, napuštamo Božju sigurnost i idemo u potragu za drugim bogovima, drugim očevima, drugim  “roditeljima” koji nas nagrizaju iznutra i izvana. I koliko puta, nakon što je iskorištena plaća tih idola – kada više nismo bili od koristi –  ostali smo bez potpore u svom vlastitom jadu. Ili nismo? To su trenuci opasnosti ili osobne tragedije, kada naše oči počnu ponovno tražiti i čeznuti za kućom Očevom, uzdišući za njegovom prisutnosti, blizinom ili zaštitom.

Možda izgubljeni sin, zastupa ovo društvo (hirovito i okrenuto samo sebi) koje pokušava stvoriti budućnost bez Boga. Svijet bez vječnih vrijednosti ili bez pričanja i povezanosti s Apsolutnim, s Bogom. Je li to dobro? Pa naravno da nije. U svakom slučaju, samouništenje čovjeka ubrzava se kada se okrenemo od Božjeg srca.

Neka Gospodin sa svojim križem, nas učini takvima da vidimo, razumijemo, shvatimo i živimo neizmjernu ljubav koju Bog ima prema nama.

JL