NEDJELJNA MISAO 7. KG

Gledajući ljudski, nije baš lako, svojom vlastitom voljom, ljubiti neprijatelje. Na mržnju odgovoriti – ljubavlju? Na nasilje – blagošću? Na sramotu – poniznošću? Kako doći do tog stupnja kršćanske savršenosti? Kako dobrim odgovoriti na zlo? Ne volim baš ni slušati ni pričati pobožne priče, ali mi se čini da bi ovo mogli postići jedino da u središte našeg postojanja stavimo samog Boga. Jer je on izvor dobrote i kada Bog potpuno oblikuje svakodnevni život neke osobe, ta osoba je u mogućnosti da dostigne stupanj savršenstva ili do ove utopiju koja nam se može činiti u današnjem evanđelju.                             

Osnovna karakteristika Boga je da je on sama dobrota, sama ljubav. I, Bog, ne može učiniti ništa drugo doli: ljubiti. Mnoga njegova djeca ga mogu zaboraviti, naružiti njegovo ime i sumnjati u njegovo postojanje. Bog će, međutim, opet odgovoriti s onim što ima i što nudi: ljubav.

Bog je uvijek spreman oprostiti. To je razlika između njega i nas; bez mlitavosti i bez napora, oprašta, zaboravlja i daje ljubav. Mi, iz naše ljudskosti, doziramo oprost, košta nas da zaboravimo i dajemo ljubav na kapaljku. Po istoj logici, kraj Evanđelja ove nedjelje nam oslikava:  živjeti s Bogom znači da težimo savršenstvu; vidjeti stvari onako kako ih Bog vidi i reagira, čak i nelogične i kontradiktorne situacije, za svjedočenje vjere. Nemoguće? S Bogom sigurno nije.

Često se kaže da su imitacije uvijek loše. Ali, život kršćanina, mora biti imitacija, odjek stavova, misli, djela i želje Isusa Krista. Dakle, otvoriti se bez straha, gledati u nebo kada patimo na zemlji, razmišljati o velikoj pouci koju nam Isus daje na križu (njegovoj sveopćoj ljubavi)  – mogu biti savršeno jasni znakovi da želimo živjeti sljedeći njega i da, između ostalog, priželjkujemo (provodeći u praksi) kršćansko savršenstvo: da se u susretima s drugim ljudima, može otkriti  živost i iskrenost naše ljubavi.

Ima pet neprijatelji koji ustaje na ovu avanturu ljubavi prema neprijateljima i želju da se ugodi Bogu i da budemo slika njegove ljubavi: egocentrizam (vidimo samo sebe); sebičnost (volim se previše); individualizam (živjeti kao da sve ovisi o nama); racionalizam (mislimo o tome je li šta gubimo ili dobivamo, kada je u pitanju vjera ili religija) i odsustvo Boga (kada u središtu stavljamo isključivo vlastitu dobrobiti a Boga ostavljamo po strani).                                                                                           

Ako se želimo suočiti s tim neprijateljima ima puno oružja da se suočimo: molitva, solidarnost, vjera, zajednica i obećanja Isusa, snagom Duha, nam pomaže do dana kada će ponovno doći. Kakve će nas naći? Boreći se protiv neprijatelja kršćanskoga života ili im se pokoravajući? Slažući se s onima koji na strani našeg razmišljanja ili se pokoravamo onima koji misle drugačije od nas? Otvorenim vratima za bratstvo ili zatvorenim balkonima prema onima koje smo osvojili?

Kamo sreće da nam, Gospodin, pomogne učiniti naš život kao žrtvu i ljubav koja nije isključiva. Nije to baš lako, dapače teško je, ali s Bogom, može biti moguće.

jl