NEDJELJNA MISAO – 7. USKRSNA

1.Kako je impresivno, pogotovo kada smo bili djeca, vidjeti kako lokomotiva ulazi na željezničku stanicu i za sobom vuče veliki broj vagona punih ljudi, priča, tuge, radosti, snova,  planova…

U četvrtak smo proslavili svetkovinu Uzašašća i vidjeli Isusa koji, nakon što je završio svoju misiju na ovome svijetu, ostavlja nam neke jasne tragove kako doći u raj:                              

  -Biti poput njega;

 – ljubiti kao što je On;                                                                     

 – biti sjedinjen s Ocem kao što je i on bio;                               

Suprotno (ne biti poput njega, ne ljubiti kao On, a ne biti vezan za Oca kao on) dovodi nas do iskliznuća u životu našeg kršćanskog bića. Čemu vjera i nada – čemu ti putevi našeg kršćanskog života – ako nema one praktične posljedice koja označava našu vezanost za Evanđelja?

Isus je glava “crkvenog vlak” koji otvara krov samog neba da bi, poslje mi, doživjeli istu sreću, kao što je i negova. Nebo nas očekuje i zato što nas očekuje, vjerujemo da je vrijedno uložiti na Isusa, da nas izbavi iz našeg okruženja, kao što je to On činio i da znamo da ovaj naš svijet ima početak i kraj: a taj početak i kraj je Bog. Je li nebo obzor našeg truda, rada, razmišljanja?

2. Isus nam još jednom daje svjedočanstvo o tome tko je on: Sin Božji. I ne zaboravimo, kao takav, on je glava, lokomotiva. On kao glava moli na kraju svog ovozemaljskog života. Njegova molitva je: “Sacuvaj ih da budu jedno”.

Kad čujemo ovu Isusovu molitvu, stječe se dojam da nije uslišana. Ne od Boga, nego od njegovih sljedbenika, od kršćana. Ima jedno sredstvo kojim se može obratiti svijet – obećava Isus, a to je da kršćani budu jedno i da budu prožeti ljubavlju. Zato, svaki je kršćanin nosilac jedinstva i razdora. Bilo da se radi o našoj zajednici, obitelji, bilo o Crkvi. Svi bi mi kršćani trebali postati svjesni odgovornosti.