NEDJELJNA MISAO 30. KG

Nastavili smo put koji vodi u Jeruzalem. Mi i dalje hodočastimo i učimo od učenika. Danas smo slušali drugu prispodobu, kratku, ali značajnu.

 Jao onima koji se pouzdavaju u sami sebe!

Isus govori ovu prispodobu zbog nekih koji su se smatrali pravednici, osjećali su sigurni u sami sebe, a prezirali druge. Duhovni i vjerski duh farizeja dobro nam je poznat. Istina je da su evanđelisti na neki način malo preuveličavali ovu situaciju. Ali ovi su bili velika skupina i, u mnogim pogledima, odabrani zbog svoje strogosti i praktičnog življenja zakona. Pomno su provodili Mojsijev zakon u cijelosti. Revno su služili u sinagogama i to proširili po cijeloj zemlji. Davali su milostinju od svoje imovine. Strogo su obdržavali zakone obredne čistoće. Vjerovali su u uskrsnuće mrtvih i život na onom svijetu koji je sretniji i vječan. Vjerovali su u anđele. Jako su častili Pismo. Ustrajno su se posvećivali molitvi. Ali su se osjećali čisti, izabrani i sveci.   Prezirali su nemarne, nepažljive i one koji malo prakticiraju vjeru, što je za njih bilo bitno.                                                                                           

Nisu bili skloni milosrđu, razumijevanju i prihvaćanju onih koji ne misle ili žive poput njih. Sebe su smatrali privilegiranima i nisu baš lako komunicirali s carinicima i grešnicima. Ovaj način provođenja svog života smatrali su ponosom i vrlo sigurnim.

Isticali su svoje zasluge, ali su prezirali druge. E ovo je ono što je Isusa najviše uzdrmalo.

 Ovaj je otišao kući pomiren s Bogom a onaj ne!

Drugi je otišao kući opravdan, a ne onaj. Farizej je stao u najvidljiviji dio hrama, jer je to tako osjećao i to mu je bila navika: da tako moli. Razmišlja o svojim djelima; da zahvali Bogu; Da je ponosan da nije kao carinik (prezire druge!). Je li mogao bolje i ljepše moliti? Njegovo ponašanje se čini besprijekornim. Ali, nije bilo onog bitnog: on nije doživio milost Božju. U biti on ne zna tko je taj Bog kojem se moli i klanja. On nije otkrio pravo lice Boga. Carinik, je ostao daleko, skriven, neugodno mu je ići naprijed.   I samo citira prve riječi Psalma 51: Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome, po velikom smilovanju svome izbriši moje grijehe. I nastavlja moliti psalam gdje susreće ovaj izraz: srce raskajano i ponizno Bože nećeš prezreti.                                                             

Carinik može ponuditi Bogu samo raskalašen i nevaljan život, iskreno priznanje i raskajano i ponizno srce (kao izgubljeni sin).                                                                                             

 Bog ima dosta prostora za djelovanje. I to čini: prihvaća ga, grli ga, oprašta mu i vraća njihovo prijateljstvo. Bog je bio zadovoljan u stavu carinika. A kad mu je taknuo srce, on je razumio bolje tko je uistinu Bog Isusa Krista: to je Otac pun milosrđa i uvijek spreman oprostiti. Pravednost je dar Božji koji primaju oni koji se otvore njegovoj milosti milosrđu. Hodanje u poniznosti znači živjeti u istini.

Vidjeli smo dva primjera, modela koji su postojali u Isusovo vrijeme. Ali su i dalje upozorenje vjernicima našeg vremena. Samo od tamo možemo biti uvjerljivi svjedoci u svijetu koji očajnički treba.

Ponekad smo tako “farizeji” i ne shvaćajući da sve dolazi od Boga.

Ponekad iz nas izvire poniznosti koju nosimo u nama i odlučimo stati na kraj hrama odlažući kofer starih i negativnih sjećanja, ne razmišljajući da ih je davno Bog zaboravio.

ŽUPSKE OBAVIJESTI 29. KG

  • U subotu, 26.10.2019. u 10 sati bit će roditeljski sastanak za prvopričesnike.
  • Naša župa organizira odlazak na susret mladih u Wroclaw (Poljska). Uz ovaj susret posjetit će i gradove: Graz, Prag i Bratislavu. Cijelo ovo putovanje i susret bit će od 27.12.2019. – 3.1.2020. godine

Informacije možete pogledati na plakatu na ulazu u crkvu ili se javiti pateru Anti.

NEDJELJNA MISAO 28. KG

Život je težak, i sigurno smo to imali prilike iskusiti iz prve ruke, kad smo kroz život išli sami. Kada smo –zbor različitih okolnosti- ostavljeni na rub odluke, radosti ili rub osjećaja ljudi koje najviše volimo.

U Isusovo vrijeme, gubavci, su vikali izdaleka. Živjeli su u udaljenim područjima; Nisu se družili s drugim ljudima. Nije ih toliko boljela bolest, koja je bila na njihovoj koži, boljelo ih je društveno odbijanje i činjenica da se, na primjer, to smatra božanskim prokletstvom. Oni su, ukratko, živi mrtvaci. Jer, zašto živjeti ako ne možeš živjeti s onima koje najviše voliš?           

Mi također, u različitim situacijama, molimo Gospodina: “Smiluj nam se.” Kad nas svijet odbacuje, jer se ne ponašamo po nekim svjetskim standardima. Kada se naš glas ne uvažava za ništa…

Što je to guba danas? Nedavno nas je papa podsjetio da sve organizacija u Crkve i nisu baš dobre, i da ponekad mogu postati i poteškoća, postati guba za evangelizaciju. Možemo, između ostalog, vidjeti danas neke koje utječu na naš duhovni i društveni život:

-Guba apatije. Oni koji žive daleko od optimizma. Oni su bačena u svoj svijet, svijet koji je teško prihvatiti i grub da se živi u njemu.                                                                               

-Guba razočaranje. Ponavljam to toliko puta, i prisjećajući se evanđelja ovih prethodnih tjedana, zašto ima toliko ljudi koji žive u stalnoj tjeskobi?

-Guba nevjere, sumnje. Ovo je daleko najozbiljnija i najteža guba danas. Muškarci i žene, prijatelji poznati i nepoznati (čak i unutar vlastitih obitelji) koji žive izvan vjere, crkve i samo se sjete da Isus postoji u povremenim trenucima svoga života.

Vičimo i mi danas. Smiluj nam se! Ali to recimo s uvjerenjem.

A iznad svega, budimo zahvalni. Nije sve što jesmo, zbog nas. Sve što imamo, nije rezultat samo našeg truda. Sve što postignemo, nije jednostavno sreća. Bog ima puno veze s tim!

Danas, dopustimo sebi malo svetog ponosa, mi koji smo na Euharistiji smo poput tog zahvalnog Samarijanca ( koji smo potreseni gubom koja nas je zatekla kroz tjedan: napor, znoj, komplikacije, posao, podmetanja, neugodnosti) i dođimo u susret Gospodinu da mu zahvalimo. Jer nas je obnovio. Jer smo postali ponovno njegov narod. Jer nas jača svojom EuharistiJom. Jer nas krijepi svojom Riječi. I, da ne zaboravimo, da nam daje svoje spasenje.

JL

NEDJELJNA MISAO – 26. KG

U selu su bile fešte, kada je siromah, proseći prolazio kroz stolove pune ljudi, hrane i pića. Tada mu jedan susjed pristupi i reče: Zar ne vidiš da dosađuješ? Nemoj biti takav! Mi ovdje slavimo!

Mi koji se nazivamo kršćanima, nismo baš uvijek na razini onoga što govorimo. Postoji blato koje zaslijepi naše oči, tako da ne vidimo ljude u potrebi. Koliko puta, da i nismo svjesni, ističemo samo ono što je materijalno, što zamagljuje naše srce, našu pamet… Život je ravnoteža ili održavanje ravnoteže s dva tanjura: s jedne su osobe, a s druge, dobrobit, bogatstva, novac, posjedovanje, ono što je površno. I tamo gdje smo stavili naglasak, i težinu našeg prst, reći će puno o nama, našem načinu življenja i, naravno, o vjerodostojnosti ili ne vjerodostojnosti naše vjere. Kako bi bilo dobro da ponekad napravimo jednu kršćansku analizu: čime smo zaokupljeni dok idemo kroz ovaj život? Do čega nam je stalo? Što nas brine? Ono vječno ili prolazno? Jesmo li više zaokupljeni osobama ili njihovim nakitom? Jesmo li zaokupljeni bolom i patnja čovječanstva ili vatrometom  koji se događa svako pola sata? Puno puta darujemo ovo: ono što je umjetno, površno, čista pojava – bez da obraćamo pažnju na tolike nevolje koje se pokazuju na ulicama kojima prolazi naš život.

Evanđelje danas nadopunjuje ono od prošle nedjelje: Potrebno je pobrinuti se za prijatelje. Kako? Čineći dobro.

Gdje je odgovornost? Potrebno je živjeti dostojanstveno, ali bez da drugi zapadne u našu nezainteresiranost, ravnodušnost. Nije nikakav grijeh čeznuti za osobnim dobrom, ali neka naše srce ne marginalizira one koji  imaju pravo kao djeca Božja i kao građani neba sjesti za taj stol. Za stolom radosti, bratstva, veselja, nadanja, glazbe, blagostanja, novca ..ima mjesta za sve.

Pitali su majku, koja je rodila, o stanju njezina zdravlja. Tada je mlada žena odgovorila: Sretna sam jer sam podarila život. Tako nešto mora biti i s nama drugima: biti sretni kada dijelimo, biti sretan, kada otvaramo, i ne zatvaramo – oči pred tolikim “Lazarima” koji se pojavljuju na horizontu naših odluka, poslova, sposobnosti, osobne ili društvene imovine.

Ne smijemo pasti u pogrešku tvrdeći “ja nisam bogat” (dajem milostinju, uključen sam u socijalne akcije), ali se ne smijemo niti stopiti s likom Lazara (nitko ne misli na mene, život mi se baš ne smiješi, moglo je biti bolje ….).                                                                       

Oba lika se često isprepliću u našem načinu postojanja, djelovanja i  pogleda na život. I oba dva lika oživljuju kada naš život ide u jednom ili drugom smjeru. Na kojem sam ja putu?

JL

NEDJELJNA MISAO – 25. KG

Biti Božji sluga, uključuje svim snagama tražiti istinu i razlog i s kriterijima vjere.

Život nam nije dan za gubljenje. Netko je, s nekim razlogom, rekao da je naš život ček kojega Bog stavlja u naše ruke da ga koristimo koliko nam je potrebno. Ali, što se događa? Nismo uvijek dobri upravljati. Puno puta smo postali “kradljivci” našeg vlastitog postojanja; Puno puta smo krali vrijeme naše vlastite sreće; puno puta smo krali mira naše vlastite duše; puno puta smo krali mudrost naših vlastitih misli; puno puta smo obmanjivali našu vlastitu budućnost.                                                                                   

Umjesto da dodajemo više nula tom čeku, mi punimo naš nemir, tugu i jad svime i ničim.

Dobrota Gospodinova je neograničena, i mi to dobro znamo. Ali, to ne znači da, znajući za to veliko Božje srce idemo kroz život bez analize i razmišljanja kakav je taj naš hod s Bogom.

Analiziramo i razmišljamo što kupiti, kako se ponašati s bankama, s prijateljima ili neprijateljima, ali uvijek, ne činimo balans našeg odnos s Onim koji nas je stvorio, s Onim koji nas je učinio svojom djecom po krštenju.

Kako bi bilo dobro da se u ovom slavlju, upitamo: Jesmo li lukavi ili razboriti sa svime što se tiče Boga? Ponašamo li se dostojanstveno kada je u pitanju Bog? Jesmo li zainteresirani za njegovo kraljevstvo, ili, naprotiv, zainteresirani smo samo s vremena na vrijeme? Trudimo se prilagoditi naše živote, naše ponašanje, naše stavove s evanđeljem?

JL

NEDJELJNA MISAO – 12. KG

U svijetu u kojem tehnika napreduje vratolomnom brzinom, mi katolici nemamo odgovore na puno pitanja koja znanost postavlja, ali umjesto toga, imamo ono važnije – svjedočanstvo o onom što vjerujemo.

Nije ni problem toliki što mnogi katolici ne znaju odgovoriti na mnoge izazove koje nam društvo postavlja – nego je zapravo problem što postoji neznanje ili nezainteresiranost za ono što vjeruju u Onoga u čije ime smo kršteni.

Na primjer, da nas netko na ulici upita tko je za tebe ovaj ili onaj političar? Što u tvom životu znači neki pjevač, glumac ili sportaš? Kakvo razmišljanje u tebi izaziva neki pisac ili filozof? Zašto se divite nekome na televiziji ….? Pa, puno bi nas odgovorilo desetke odgovora.

Da nas slučajno netko upita tko je za tebe Isus iz Nazareta? Možda bi naš odgovor bila samo tišina, sramežljivost, možda bi ostali bez riječi, jer ne očekujemo takovo pitanje.

Danas nas Isus pita: Tko i što sam ja za tebe? Je li ti nešto značim? Je li se ja prepoznajem u tvom razmišljanju, gledanju i djelovanju? Možda bi naši odgovori bili jednostavni i uobičajeni: Ti si Sin Božji; Rođen si u Betlehemu ili, umro si na križu.

Isus želi da smo mi svjesni što to imamo. Mi ne vjerujemo u nešto, nego u Nekoga. U Nekoga tko, u našem postojanju, donosi vrijednost i zahvalnost. Ne vjerujemo u Njega samo kad se krštava, pričešćuje, krizma ili vjenčava. Mi vjerujemo u Nekoga i na poslu i u kući i u slobodno vrijeme, jer su Njegove istine pohranjene u naše srce.

Tko je Isus za nas? Ako blagoslivljamo stol kad jedemo, možemo reći da je to Onaj koji nas poziva da zahvalimo Ocu za hranu koju imamo. Ako oprostimo i volimo, možemo zaključiti da je to Onaj koji nas poziva da učinimo ono što je on učinio. Ako je euharistije svake nedjelje moja potreba, onda možemo odgovoriti da je Isus moj najpoželjniji susret u tjednu. Ako se u našoj kući, osim TV, služimo i s Riječju Božjom, ili kršćanskim časopisima … možemo zaključiti da smo, osim stvari u svijetu, zainteresirani za stvari o Isusu.

Našim životom, djelima i licem, pokažimo da je Krist netko jako bitan u mom životu.