Izraz „svi putovi vode u Rim” dolazi iz carstva gdje je izgrađeno više od 400 cesta, od nekih 70.000 kilometara – za komunikaciju kapitala, a Rim se smatra centrom gdje se sabire moć carstva, od najudaljenijih pokrajina. U puno slučajeva te su ceste nastale spontano od samih legija.

Blagdan Kristova kralja je mjesto gdje se sabire sve što smo živjeli, slavili, slušali i kao vjernici osjećali tijekom cijele godine. E sad možemo sebe zapitati:

– Je li nas naša molitva vodila ka upoznavanju Krista?

– Je li nas euharistija vodila da se bolje ukorijenimo u Isusu?

– Jesu li se u nama osjeća Božji poziv da budemo suradnici njegova Kraljevstva?

Ako možemo pozitivno odgovoriti na ova pitanja, onda možemo reći da je sve bilo za Krista, i s Kristom i u Kristu. Čitavo poslanje Crkve započinje i vodi nas do Krista!

Na žalost, svi putovi ne vode ni u Rim niti Kristu. Na našem putu se stvore mnoge stranputice preko kojih, htjeli ili ne htjeli, tražimo svoja neobična kraljevstva (koja ne zahtijevaju puno) i prolazna (jer se ustručavamo tražiti i boriti se za vječna).

Koje su vrijednosti za koje se zalažemo? Jesu li to vječne vrijednosti ili samo prolazne? Je li navješćuju istinu i život ili, možda, dopuštamo da budu zamagljeni prijevarom i smrću?

Pratimo velikog Kralja. Kralja koji nam predstavlja Kraljevstvo gdje križ postaje prijestolom kušnje za one koji ga slijede. Kraljevstvo, gdje nas vijenac trnja podsjeća da su ljubav i služenje ključne za ulazak u skupinu Isusovih slugu. Kraljevstvo u kojem, radost srca, ima prednost nad drugim zamišljenim osmjesima, isforsiranim ili kupljenim od strane moćnika svijeta.

Za čim mi žudimo? Za onim koji služe ili koji se poslužuju?

Jedan je pisac je rekao: “Kad je ljubav kralj, nije potrebna palača” (José Narosky). I kako dobro ova rečenica odražava svečanost koju slavimo danas: Isusovo kraljevstvo. Isusova palača bila je ljubav, a njezine sobe, srca čovječanstva.

Kako otkriti kralja pod poniženim licem? Gdje je njegova veličina u odbačenom tijelo? Je li križ mjesto gdje trebamo pronaći njegovo prijestolje? Tako je! Ljubav je kralj i ljubav je tajna velikog kralja koji je Krist!

Slaveći ovaj blagdan pokušajmo kroz ovaj tjedan, do početka Adventa, razmišljati sve što smo kroz zadnju godinu otkrili o Isusu s Njegovoj Riječi, iz ljubavi, iz Euharistije, i mogu li stvarno danas jasno reći: TI SI, GOSPODE, MOJ KRALJ! Zbog Tebe je moj trud, moja hvala, moja pratnja i moj život, moj vjera i moj predanost.

JL

Da je Bog velik, to znamo. Da je njegova milost neograničena, tome se veselimo i to stalno navješćujemo u našim propovijedima i razgovorima, razmišljanjima i teološkim raspravama. Da je, Bog, veliki tragaču svega što je izgubljeno, to smo vidjeli u mnogim trenucima našeg postojanja, a posebno smo to čuli, u prispodobi o izgubljenoj ovci.

Mi smo već navikli govoriti da je Bog toliko dobar da ponekad riskiramo da nam prođe kroz pamet da je Bog zbog toga možda malo i naivan.

Ali u svemu, i za svakoga, uvijek postoji zadnja šansa. Ne možemo se previše povjeriti, ili točnije, ostaviti sve na Božju milost.

Jedan je putnik, naviknut putovati vlakom, dao toliko pouzdanja svom satu da ga je jedan dan, na najvažnijem putovanju koji je imao, došao do postaje i s velikim razočaranjem vidio da je vlak otišao prije samo nekoliko minuta.

Crkva kao zaručnica Božja, živi želeći i radujući se, pateći, ohrabrujući i potičući svjetiljke tolikih djevica predstavljene u tisuće i tisuće kršćana koji njoj pripadaju i njeguju svoju vjeru u Krista Isusa.

– U nekima djevicama, na žalost, iz raznih razloga, vjera je iznemogla, osiromašila i nevidljiva.

– U drugima, snagom Duha, baklja vjere ostaje živa i aktivna, znajući da nas Bog u svakom trenutku, osobno ili zajedno, poziva u svoje zajedništvo.

– Ima li puno vjetrova koji pokušavaju ugasiti mnoštvo svjetiljki koji odražavaju Božju ljubav i Božju prisutnost u svijetu? Naravno da ima.

– Postoje li “gasitelji” koje se pokušavaju ugraditi u vatromet skrivajući istinu stvari i čovjeka? Naravno, da.

Ali, u središtu svega ovoga, današnja prispodoba nas ispunjena nadom i nas ispunja svetim ponosom: nastavljamo čekati Gospodina, ne ležeći na lovorici. I to činimo tako da živimo našu vatru s ogrjevom njegove riječi i dahom njegova Duha.

Ako svake nedjelje dolazimo na svetu misu, pa to je valjda zato što razumijemo da moramo posvetiti naše snage i naše vrijeme da budemo dio nebeskog slavlja. Student ne može položiti ispite ako nije studirali tijekom cijele godine. Sportaš neće sudjelovati na Olimpijskim igrama ako mjesecima ne trenira stotine sati. Penjač neće doći do vrha ako se ne penje, malo po malo, uz uspon planine i savladava najstrmije stijene.

Kao i uvijek, ono što puno vrijedi uključuje i puno žrtve. A tu i je veličina naše vjere

Ako posvetimo toliko puno vremena u našem životu (vjenčanja, putovanja, firme, poslove, jela), kako ne možemo posvetiti naše vrijeme i napore u pripremanju za taj susreta s Bogom? A taj susret nam je jedini siguran. Iako današnje društvo ne voli pričati o tom sigurnom susretu i najljepšem susretu.

Sastojci dobrog ulja za svjetiljku naše vjere, između ostalog, bi mogli biti ovi: Sakramenti, molitva, predanost, nada, stalnost i ustrajnost. Nadolijevajmo ovog ulja da nam se ne ugase svjetiljke za konačni susret s Njim.

JL

1. studenog, početak predzadnjeg mjeseca, ove čudne 2020. godine, pozdravlja nas velikom svetkovinom Svih Svetih. Nema bolje kateheze, pri završetku ove godine, nego razmišljati o tom ogromnom mozaiku muškaraca i žena (službeno ili neslužbeno proglašeni od Crkve), koji su pokušali živjeti godine svog života s ovih osam boja koje su Blaženstva. Rođeni i, malo pomalo (neki prije neki kasnije) shvatili jednu stvar: putovanje s Bogom, iz ruke Božje, s dahom Duha, je vrijedilo muke do kraja.                                                                                        

Povirili smo danas na balkon neba i, s Apokalipsom u ruci, također se pitamo: Tko su oni? Odakle su došli? Gdje idu? Ali pitamo se još jedno –  četvrto pitanje: Kako su oni to postigli? Oni, sveci Božji, nisu pokleknuli, klonuli (vjerojatno su imali sumnji, kriza i neprospavanih noći) i došli su do cilja kršćanske savršenosti. Nije to bilo lako.                                                     

Ali, živjeli su život s Evanđeljem kao pravilom ponašanja. Sanjali su život poslije smrti koji je obećao Krist (a u današnjem društvu se skriva i ušutkava sve što zvuči kao nevidljivo ili nestvarno).

Blagdan Svih svetih je poziv za oporavak duha i kršćanskog hrama.

Razmislimo kratko o 8 blaženstava:                                                                                   

 -Što nas košta biti siromašan duhom? Prisjetimo se velike istine, a ta ja: samo onaj koji je ponizan pred Bogom može osjetiti njegovu veličinu.                                              

-Je li se radije predstavljamo i činimo hrabri i snažni, ili blagi? Više se može postići medom nego žuči. I u Božjim očima.                                                                              

 -Smeta nam da nas netko vidi da  tugujemo, jer, kažu, to je znak slabosti? Papa Franjo je upozorio ne tako davno: “Svijet je prestao tugovati nad boli drugih.” Tako to ide.                              

-Je li vjerujemo da je pravda nemoguće u ovom korumpiranom svijetu, svijetu manipulatora, sebičnjaka? I u Isusovo vrijeme nije bilo ništa bolje, ali je nastavio davati sve (svoje Tijelo i Krv) u velikoj zastavi ljubavi i pravednosti koja je križ. Ili nije?                                                                                                                                     

-Je li poziv da budemo milosrdni, kod nas izaziva iscrpljenost ili čak je neugodan test za naš kršćanski život?                                                                                                      

-Je li čistoća srca dar Božji koji se očituje u sposobnosti ljubiti, u ravnom i čistom pogledu za sve plemenito pa i, naprotiv, kada se svaki put uprljamo? Samo boreći se za čisto srce možemo vidjeti i primiti Boga kako doista i zaslužuje.                               

–Je li nam se danas mir čini utopija ? I je li nam se čini raditi za mir beskorisno? Bez mira (kažu veliki mislioci, pape, sveti  i ne sveti) je nemoguća pravda, istina ili čak opstanak svijeta. Kršćanstvo, uvijek pozivana mir i život u miru.                                     

-Je li doživljavamo neugodnosti u izražavanju naših katoličkih uvjerenja u neprijateljskoj stvarnosti (kad nas izruguju ili preziru)? Zar se isti  takvi nisu rugali Kristu? Zar mu nisu prostrli crvene tepihe, da Gospodin uđe kroz velika vrata? Zar nije bio neshvaćen, ne samo od onih koji su ga prezirali, nego čak i od najbližih?

Blagdan Svih Svetih nam šalje poruku: ipak je moguće! Moguć je novi svijet i moguće je biti Božji sin / kći u svijetu koji nas poziva da zaboravimo sve vječno. Još uvijek je moguće! Dajmo povjerenje Bogu, da nas ne napuste Isusovih osam blaženstava. On ih je ukopao pokraj naše životne ceste kao osam signala koji ukazuju na mnoge druge načine sreće.

Obnovimo danas snagu. Uputimo se ponovno na kršćanski put. Nemojmo prestati. Nemojmo izdati svjedočanstvo kojeg su naši roditelji stavili u naše ruke na dan našeg krštenja.

JL

Kada netko ima neko predavanje ili kada netko piše neki rad, obično na kraju toga ima i „sažetak“. Tako nam i , Isus iz Nazareta, daje sinteza svega zbog čega je hodao, govorio i djelovao: ljubav Božja za dobrobit čovjeka.

Danas, u nemirnom svijetu, zbunjenom, kompliciranom i iz dana u dan, donose se novi zakoni –doneseni glasovanjem većine –  za dobrobit svih, ali bi se mogli zapitati: Jesu li zakoni pravedni ili nepravedni? Koriste li svima ili samo nekoj manjini? Jesu li usmjereni na opće dobro ili za privatno dobro? Jesu li oni vođeni etikom i moralom ili jednostavno iz obijesti i tvrdoglavosti? Današnje evanđelje nam daje ton koji bi kršćanin trebali nositi u svom životu: ljubav prema Bogu i prema bližnjemu mora označavati ono što jesmo, što govorimo i što činimo.

Pismoznanci koji su iskušavali Isusa imali su u malom prstu svih svojih 613 zapovijedi. S tim, da nisu shvatili, dok su gledali knjigu da su zaboravili autora; toliko su gledali na pismo da su živjeli okrenuti leđima duhu kojim je pisano; toliko su se brinuli o ugodnosti svoga života da su jedva primjećivali bol ili bijedu onih oko sebe. Jer, pitanje nije bilo tko ispunja više i bolje Zakon. Isus stavlja prst na ranu i podsjeća ih da, ljubav prema Bogu, nužno prolazi kroz ljubav prema bližnjemu.

Danas, međutim, stječe se dojam da – i ovu temeljna zapovijed ljubavi – mnogi od nas razumijemo ili živimo na naš način. Često kažemo i slušamo: “Volim Boga i ne trebam Crkvu”. “Ja činim dobro i to je dovoljno”. I u tim frazama, koje mogu biti i velika istina, može se tražiti i razlozi za samo-opravdanja, da se ne pije iz izvora Riječi, ili uključujući  ljubiti Boga i bližnjega … i … „na naš način “, a ne” Božji način “. Ne mislite li da je to tako?

Danas vjernici znaju reći: “Za mene je evanđelje nikome ne činiti loše ili zlo”. A može se nadodati i upitati: A što to znači nikome ne činiti zlo? Proći pokraj nekoga? Zatvorite oči – “imati oči koje ne vide i srce koje ne osjeća”? Ostaviti da nepravda ostane ista?

Danas nas Gospodin pita koja je zapovijed glavna u Zakonu? A mi i dalje odgovaramo isto: “za mene … glavna zapovijed je …” Ali Gospodin nas ne pita to. Uopće ga ne zanima ” što je za nas”, nego koja je glavna zapovijed da se ne udaljimo od Boga. Što odgovaramo? Ono što je bitno jest činiti dobro i ništa drugo? Molitva i razmišljanje o Bogu je nepotrebno? Da smo kršteni ili dođemo pola sata na misu, i slavimo ga? Je li, ljubav Bogu ili bližnjemu, dajemo na kapaljku? Nije li Bog, koji se toliko ponizio za nas, zaslužio puno više od toga? Nisu li naši bližnji oko nas, koji su poput nas na sliku i priliku Boga, vrijedni naše pažnje?

Ako Bog nas voli takve kakvi jesmo, zašto mi nećemo da ljubimo druge kakvi jesu? Nemojmo tražiti koga voljeti. jednostavno volimo one koji su pored nas. Zbog toga moramo napustiti, kako kaže sv. Pavao, stare idole, predrasude i mnoštvo uvjeta koji nam priječe da volimo … baš onako kako Bog očekuje od našeg kršćanskog srca.

JL

Ako u našoj glavi zavrtimo novac, pomislit ćemo na parabolu o Dobrom Samaritancu. Luka opisuje dobrog samaritanca kako daje dva novčića gostioničaru kao nadoknadu za zbrinjavanje ozlijeđenog i bolesnog čovjeka.

Također ćemo pomisliti na parabolu o radnicima u vinogradu gdje nam Matej govori da vlasnik vinograda daje svakom radniku jedan srebrni novčić.

A iznad svega, mislimo o današnjem evanđelju. To je neka vrsta novčića kojega Isus upotrebljava u odgovoru na pitanje koje mu postavljaju Herodovi simpatizeri i učenici farizeja.

Kad zavrtimo novčanicu u svojoj glavi vidjet ćemo pažljivo lice unutar novčanice, koja pokazuje sliku cara Tiberija. On je car koji je vladao u Rimu za vrijeme Isusova javnog djelovanja. To je isti car Tiberije kojega Luka spominje u vrijeme kad se pojavljuje i Ivan Krstitelj u rijeci Jordanu.

Na drugoj strani novčanice nalazi se slika Livije, Tiberijeve majke. Ona je sjedila i držala  maslinovu granu mira.

Zašto pristaše Heroda i farizeja postavljaju Isusu pitanje u današnjem evanđelju? Je li naš zakon platiti porez Rimskom imperatoru, ili ne? Isus im sugerira odgovor kad im kaže, « Licemjeri! Zašto me iskušavate?»

Herodovci su bili čvrsti podupirači Rimskog prava plaćanja poreza Židovske populacije. Farizeji, u drugu ruku, protivili su se porezu, ali su plaćali iako su izbjegavali političko sukobljavanje s Rimljanima.

Isus bi vjerojatno najradije udaljio obje ove grupe. Ako to zanemarimo, srebrni novčić koji predstavlja sliku Cezara daje Isusu idealan put kako odgovoriti na pitanje.

Kada Isus pita njih imaju li oni denar na kojem je ova osoba, on njih navodi da odgovore na vlastito pitanje. Posjedovanjem rimskog novca on priznaje i obveze prema njima.

Kad oni proizvode novac, Isus im kaže, «Podajte caru carevo, ali dajte i Bogu Božje».

Objašnjenje «Daj caru carevo…. nudi temelj za političku teoriju. Isus sigurno nije namjeravao dijeliti svijet na područja koja pripadaju caru i Bogu, svaki sa svojim vlastitostima i isključivom vlašću.

Niti je Isus odgovorio na pitanje što pripada caru, a što pripada Bogu. Ovdje on ostavlja odluku svakom čovjeku, koji mora razmisliti o problemu suprotnom zahtjevu Božjem i cezara.

Mi kršćani imamo dvostruko građansko pravo. Mi smo stanovnici dvaju svjetova – stanovnici ovoga svijeta i stanovnici neba. I tako, mi imamo dužnosti prema svakom koga moramo poštovati i izražavati poštovanje. Tako Petar govori kršćanima u 1 Pt 2:17: «Boga se bojte (poštujte), kralja častite».

I Pava govori kršćanima u Rim 13: 1, 7: Podložite se vlastima…Daj svakome što mu pripada: komu porez-porez, komu carina-carina, komu poštovanje-poštovanje, komu čast-čast.

Kršćani trebaju otkloniti konflikte. Kršćani su to trebali činiti i u Isusovo vrijeme kao što trebaju činiti i danas.

ml

N E D J E LJ A

7 sati – tiha misa

8 sati – pjeva puk

9 sati – pjeva mješoviti zbor „Sv. Dominik“

10 sati – pjevaju djeca „Gospine ruže“

11 sati – pjevaju mladi „VIS Dominik“

18:30 sati – pjevaju mladi „VIS Darovi Duha“

R A D N I  D A N

7, 8 i 18:30

KRUNICA

Svaki dan u 18 sati

Dijeliti hranu znak je bratstva i radosti. Kada netko slavi nešto važno, obično to čini uz jelo. Neke religije zamišljaju sreću poslije smrti kao stol pun delicija za koji sjedaju oni koji su pozvani. Također su Izraelci slavili pashalnu večeru, uspomenu na oslobođenje iz Egipta. U tekstu proroka Izaije ove nedjelje najavljuje se velika gozba, “za sve narode”. Božji poziv je stoga univerzalan. Za Boga smo svi jednaki, poziva nas sve da sudjelujemo u njegovu slavlju.

Prihvatite ili ne prihvatiti pozivnicu. Međutim, kao što je izraženo u prispodobi o svadbi, svi ne reagiraju pozitivno na poziv. Prvi gosti nisu htjeli ići unatoč inzistiranju kralja koji im nudi telad i delicije. Nije li to bilo dovoljno atraktivno ili su se možda oni nadali da će negdje drugo biti bolje? Rečeno nam je da su jedni otišli na svoje njive, a drugi za svojim poslom …  Kako ova usporedba nalikuje stavu tolikih muškaraca i žena našeg vremena koje je utopija učinila sanjarima boljeg svijeta, ali jednostavnost ” drugog posla ” (misli se nepoštenog) probudila ih iz njihovih snova i dovela do kokoši koja nosi zlatna jaja. Ubili su utopiju i smjestili se u materijalnu stvarnost koja je napunila džepove, a ispraznila im duh.

Ali poziv je i dalje upućen i postoje mnogi koji su pozitivno reagirali. Oni su stavili svoje živote u službu najpotrebnijima, dopustili su da budu vođeni evanđeoskim kriterijima jednostavnosti i bratstva, shvatili što znači slaviti život. Poziv je upućen i dobrim i lošima. Ali svi ne nose svadbenu haljinu. Kakva je to haljina? Sveti Pavao nam predstavlja vreću punu izvanrednih stvari: jezici ljudi i anđela, znanosti i proročanstva, vjere koja pomiče planina, dijeljenje odjeće siromasima. Ali nedostaje svadbena haljina: “Ako nemam ljubavi, ništa sam”.

Kako slavimo našu euharistiju? Dolazimo li u svečanim haljinama, tj. s veselim licem? Primjećuje li se da slavimo radost naše vjere? Jesmo li u zajedništvu s Gospodinom i braćom? Shvaćamo li da nas euharistija obvezuje da budemo graditelji svijeta u kojem vladaju pravda i ljubav? Ako nije, to znači da nemamo odgovarajuće haljine za proslavu.

jl

• Danas na svetkovinu Gospe od Ružarija, točno u podne molit ćemo Molbenicu.
• U sljedeću nedjelju, 11. listopada,  bit će susret Trećeg reda u 17:30 sati.
• Na sam blagdan Gospe od Ružarija, u srijedu 7. listopada, kao poticaj na molitvu svete krunice, iza svih svetih misa, blagoslovit ćemo krunice koji vjernici donesu.
• Također, u srijedu u 20 sati, molit ćemo krunicu u našoj crkvi na nakanu Učitelja dominikanskog Reda.
• Od sljedeće nedjelje dječju misu ćemo slaviti u 10 sati, a mješoviti zbor će pjevati u 9 sati

Dok je sv. Dominik molio krunicu u kapeli 1208., ukazala mu se Gospa i rekla mu da širi ovu pobožnosti i to koristi kao moćno oružje protiv neprijatelja vjere. U tom ukazanju Gospa je držala krunicu u ruci  i učila Dominika kako će moliti. Dominik je obećao da će propovijedati širom svijeta, a Gospa je obećavši da će se mnogi grešnici obratiti, i dobiti mnoge milosti, ako budu molili krunicu.  Dominik pune revnosti ode s krunicom u ruci.                                                                      

Doista, propovijedao je, i s velikim uspjehom mnogi oni koji su zalutali i otišli od vjere, vratili su se u katoličku vjeru. 

Kako nekome objasnit što je to Krunica?

Krunica, su slajdovi koje prolaze pred našim očima. U njima blista svjetlo radosti zbog dolaska Anđela i navještaja da će se roditi Isus, Pohođenje Marijino Elizabeti, rođenje Isusa u Betlehemu, Prikazanja Gospodinova u hramu i njegova ponovnog susreta s obitelji nakon što se izgubio.

Krunica, je film koji ima pozadinu svjetlosti koja zrači krštenjem u rijeci Jordan, predstavlja Isusa na svadbi u Kani, Poziva na obraćenje, Preobraženje na gori Tabor ili njegova prisutnost –tajnovita i trajna –  u Euharistiji.

Krunica, su slike uokvirene u Kristovu bol koji moli prije svoje smrti, koja pada na koljena pod bičevanjima, budan dok mu stavljaju trnovu krunu, na križu s nekoliko riječi dok umire na križu.

Krunica, su trenuci slave i trijumfa koji proizlaze iz Isusova uskrsnuća, zbog njegova uzašašća na nebo, zbog moć Duha Svetoga na Pedesetnicu, zbog Uznesenja Marijina na nebo ili zbog buđenja svijesti koja bi trebala svakog kršćanin probuditi pred misterijem njezine krunidbe.

Mjesec listopad je posvećen Gospi. Da, svakako. Listopad je veliki ekran na kojem, nam Bog , preko krunice, projicira dvadeset slike, potičući nas da živimo radost vjere, prihvaćajući svjetlo Evanđelja, da budemo svjesni boli koja nam dolazi samo zbog toga što smo Isusovi sljedbenici, iznad svega, da uživamo u trenutcima sreće i života, u pobjedi jasnoće, radosti i vječnosti koje nam je donijelo  Kristovo uskrsnuće. Sve ovo, možemo kušati -u svakoj slici, Filmu i svakom trenutku sa zvukom Zdravo Mario, jer volimo Gospu i rado joj upućujemo svoje molitve.

Sve to u jesen, kada započinje nova školska godina, koja je znak razmišljanja,  a plod nam donose desetice Zdravomarija u svakoj slici. Jer svaka božanska slika, zaslužuje našu pozornost, razmišljanje i poštovanje, izgovaranjem  Očenaša.  A uz to, molimo Boga da nas dovede u dubinu tajne. Neka nam dade da uživamo ​​plodove svake od tih dvadeset događaja s Ocem, Sinom i Duhom Svetim.

U listopadu, u vrijeme u kojem je priroda spava u mnoštvu boja i kontrasta, također i srca vjernika prikupljaju malo više ljubavi za Boga, po Mariji.

U listopadu, u vrijeme kada sve postaje mirno, um vjernika se zaustavlja  -tijekom dvadeset škrtih minuta- da izgovori, 50 zdravomarija s okusom radosti, svjetlosti, bojama boli, ali i navještajem slava i završetka života za one koji vjeruju u Isusa, po Mariji, znajući ih naći i nikada ga izgubiti. Amen.

Dok čitam riječi današnjeg evanđelja, na pamet mi padaju riječi Diogena: “pokret se pokazuje hodanjem”.

Suočen s nepokretnošću (dobro živim i ne treba mi više); pred licemjerjem (kažem jedno, a zatim učinim suprotno); Suočen s vjerom koju slavim, ali ne živim, Gospodin nam dolazi u susret s jasnom porukom: moramo se kretati!

Prekrižene ruke sinonim su za one koji nemaju namjeru da svijet napreduje, da Crkva ispuni svoje poslanje ili da se Kraljevstvo Božje s entuzijazmom obrađuje i urezuje usred suhe zemlje u kojoj se nalazi toliko duša. I toliko ljudi.

Kakav je naš odgovor Gospodinu? Iskren ili maskiran? Uvjeren ili sramežljiv? Brbljav ili praktičan? U paraboli ove nedjelje dva sina mogu predstaviti odgovor koji u više navrata dajemo Bogu ili samoj Crkvi:

• Bit ću kateheta ; i onda kažem, nema koristi od toga;

• Ponudit ću se kao čitač na misi; i onda kažem da me hvata trema i da ne mogu;

• Obećam pomoći sirotinji, a zatim se pravdam govoreći “ma to ću drugi put”;

• Uključit ću se u župni Caritas, u zbor, nastojat ću ne propustiti nedjeljnu euharistiju; i onda – zaveden drugim stvarima – ostavljam Boga na posljednjem mjestu. Ukratko: “DA”, ali “NE”.

Što se to događa među nama vjernicima? 

Ne možemo dopustiti da se o velikom Božjem vinogradu brine, obrezuje i plaća isključivo Bog. Gdje su njegovi radnici ? Gdje smo mi?

Svoju kršćansku vjeru živimo s takvom jasnoćom, poniznošću i entuzijazmom da možemo iz današnjeg drugog čitanja uskliknuti: da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I da svaki jezik prizna: „Isus Krist jest Gospodin!“ – na slavu Boga Oca.

jl