Izvješća o Isusovu životu danas su nam došli kao najbolje svjedočanstvo i velika ostavština naših predaka. Crkva je, kroz stoljeća pa do dana današnjeg, čuvala i sačuvala ta izvješća kao veliki polog vjere zbog kojega su, da ne zaboravimo, mnogi muškarci i žene dali svoje živote, jer su bili uvjereni i sigurni da je Isus bio njihova snaga na ovom životnom putu i nagrada u vječnosti. Kolika je vojska redovnika, redovnica, laika darovala svoj život ne zbog njegovih riječi, nego prije svega zbog njegovih djela. Oni su vjerovali u ono što su činili i učinili ono što su vjerovali: Krist je bio njihov vrhovni zakon.

Možemo sebi danas postaviti nekoliko pitanja: Gdje je naša vjera? Gdje smo stavili naša razmišljanja? Što se događa u društvu u kojem živimo koje ismijava čak i živo svjedočanstvo onih koji su otišli prije nas? Gdje su kršćani koji se lako prilagode riječima ” važno je biti dobar”, ali ne daju se privući Božjoj Riječi? Kao sv. Luka, mi se također, moramo osloniti na dokaze da je Bog došao u osobi koja je prožimala dušu i savjest milijuna ljudi: Isusa Krista

Isus, uzimajući kao pozadinu dojmljivo čitanja iz knjige proroka Izaije, imao je veliku vještinu: bio je u izravnoj vezi s nebom, a nije se udaljio od onih oko njega: Horizontalna dimenzija (čovjek) i vertikalna dimenzija (Bog) su bili jedna u Njemu.

Njegov osobni odnos s Bogom, nije spriječilo njegov dijalog, zanimanje ili blizinu ljudima svoga vremena. Znao je kako živjeti s Bogom i kako sudjelovati u patnjama i bolima naroda!    Ta njegova trajna povezanost s nebom bio je motor koji ga je stavio u stalni pokret za zauzetost za siromašne, problematične i one u patnjama.

Isusova religija je savršen akord: Bog i čovjek; Čovjek i Bog. Može li se tražiti čišća i jasnija vjera kao što je Isusova?

U evanđelju sv. Ivana, Isusova čuda, uzimaju jednu riječ:  znakovi. I s tim znakovima ćemo otkriti bogatstvo i veličinu koju Isus posjeduje. Nakon krštenja, započinje njegov javni život i on sada obznanjuje svoju svrhu i razlog svog dolaska.

Onaj tko želi otkriti Isusovu osobnost, ne mora ništa drugo nego se približiti njegovim znakovima. Vidjeti ćemo, između ostalog, da njegova misija ima jedan cilj: usrećiti ljude. Danas, započinjemo vrijeme kroz godinu, i započinjemo ga sa svadbom u Kani.

Božićno vrijeme se ne može zaboraviti. Zašto je Isus došao? Zašto se Bog rodio u siromašnim jaslicama u Betlehemu? Bog se rodio, da ljudi prepoznaju njegovu prisutnost, njegovu ljubav i moć u Isusu Kristu. Pjevali smo pjesme, o jaslicama, zvijezdama, svjetlu, okupljali se na obiteljske objede; ali sada očekujemo najvažniju stvar: krenuti s njim i staviti se u njegovo poslanje!

Božić je bio kao zračna luka u koju je Bog sletio kao dijete. Ali Bog nas poziva da krenemo. Da pođemo zbog Isusa i, s Isusom, i iz prve ruke zaronimo u to ogromno prostranstvo- koje je nebo- u kojem kuca Božja srce (u srcu Krista), gdje Bog govori (na usne Isusa Krista), ili gdje se vidi Božja ruka (u znakovima Isusa Krista).

S Isusovim krštenju smo stali na putu s njim. A sada na svadbi u Kani počinjemo nazrijeti cijeli krajolik u kojem nam Isus počinje darovati prvo ukusno vino, koje nam svijet krade ili koje se ne nalazi u ovom društvu.

Sa sv. Ivanom, znak svadbe u Kani, ima punu snagu i danas. Gdje mi propuštamo sreću? Koji je to potpuniji banket na kojem kušamo vodu našeg postojanja, a ostavljamo dobar liker osobnog susreta s Isusom?

Dobar glas o Isusu se ne može svesti samo na “malo dijete” rođeno u jaslama. To dijete je naraslo, kršteno je i, ako ćemo sada na njegov život gledati kao da je rendgenska slika, vidjet ćemo da obilježja njegove osobnosti nama pokazuju dubine čije dno se nalazi u Bogu .

Jesu li blagdani moga života bogati ili siromašni? Hoću li tražiti pomoć od Isusa kao i Marija u Kani Galilejskoj i biti svjedok i živjeti u uvjerenju da je Boga s nama?!

I, na kraju, gledajmo u Isusa kao i Marija … i recimo: Radit ćemo ono što nam Ti kažeš ili predložiš!

JL

Jedan mlađi čovjek se približavao vagonu vlaka točno u trenutku kada je vlak trebao krenuti. Šef stanice ga ugleda i upita : “Kud si ti pošao? “A putnik odgovori:” Nigdje.” Ali, u trenutku njegove nepažnje, mladić se popeo na vlak i pobjegao.

1. Kristovo krštenje je sjećanje na naše krštenje. Nažalost, danas više nego ikad, nameće se vrlo ozbiljno promišljanje (iako svi vjernici imaju pravo na milost) o sakramentu krštenja i njegovu primanju.

Je li krštenje putovanje “za nigdje”? Ne, ali ponekad se čini da i je. Na vlak “Božje milosti” se uspinje mnoštvo naših poznatih i nepoznatih, i gledamo sa sažaljenjem i kontradikcijom kako putuju jedva nekoliko kilometara kršćanskog puta. Morati će proći neko vrijeme, možda čak i godine, kada će se poželjeti popeti na vagon prve pričesti, krizme ili vjenčanja ili će poželjeti hodati više kilometara do sljedećeg vlaka koji, možda, vodi do same smrti: kada će ga drugi donijeti pred oltar.

Je li to, stvarno, krštenje?

2. Danas, na dan Kristova krštenja u Jordanu, obnovimo i potvrdimo svoje krštenje, svatko od nas. To ne može biti drugačije nego: da živimo onako kako nas Isus poziva, da se trudimo da se naš život, naše riječi, naši životni putovi ne razlikuju od Isusova života, Riječ i Puta. Drugim riječima: krstiti se znači uroniti u istu sudbinu, isto razmišljanje kakvo je i Isusovo. A ne malo jesam kršćanina, malo nisam. Nemojmo biti uprljani i izgubljeni kada vjeru treba podržavati, i biti odgovoran svom krštenju.

3. Evanđelje nam malo govori o Isusovu krštenju. Ali, istina je da Isusovo krštenje označava vrijeme prije i poslije. To je trenutak kada, osjećajući blagoslov neba, započinje svoj put za naviještanja i označavanje kršćanskog puta.

Za nas, krštenje Kristovo, donosi mnoga pitanja:

Je li ga osjećamo kao nešto osvježavajuće, obnavljajuće?

Je li to sakrament koji nam daje razlog naše nade?

Jesmo li svjesni da, biti kršten, uključuje braniti i živjeti po principima evanđelja?

U kojoj mjeri smo spremni prestati biti stari ljudi i postati novi?

Živimo li naše krštenje ili smo zadovoljni s tim da smo kršteni i to je to?

-Poslušamo li ponekad riječi: “Ti si sin moj, ljubljeni “, ili je moje krštenje nešto što se dogodilo u prošlosti?

BADNJAK

7 i 8 sati ujutro

 

MALA (DJEČJA) POLNOĆKA u 20 sati

POLNOĆKA – TOČNO U PONOĆ

 

BOŽIĆ

7, 8, 9, 10, 11 i 18.30 sati

 STJEPAN

7, 8, 9, 10, 11 i 18.30 sati

27. prosinca

27. Radunica (neparni brojevi), Biankinijeva, Trg Mihovila Pavlinovićan, Na Toć

     

    28. prosinca

    Radunica (parni brojevi), Dvornikova ,  Gojsalićeva, Bregovita

    29. prosinca

    Kukočeva, Vickotina, Dumanića, Ružićeva, Bubalova, Pervanova, Ninčevića, Zvizdina, Tararina, Trumbučac, Šegvića, Radovanova, Petrova

    31. prosinca

    Mosorska, Vrzov Dolac, Vrh Lučac, Slobode

    2. siječnja

    Petrića, Vesanovića, Hrvojeva, Stari Pazar, Poljana kneza Trpimira, Zagrebačka

    3. siječnja

    Zvonimirova, Duplančića dvori, Kuzmanića

    4. siječnja

    Omiška

     

    5. siječnja 2017.

    Rokova, Na Tupini, Zlodrina poljana

Božić nekako neočekivano brzo stigne, jer uvijek donosi neka iznenađenja. Božić je posjet Boga koji, postavši tijelo našega tijela, odabire put milosrđa, kako bi se susreo s čovjekom, sa svijetom i sa svim njegovim nevoljama. Neočekivan je bio i posjet Marije Elizabeti i, za mnoge, ova ne očekivano putovanje da -Kada se čeka – pretvaraju se u otajstvo, Božju glazbu, božanske osjećaje i iznad svega iskustvo: Bog je mnogo bliže nego što Vjerujemo!

Elizabeta nije očekivala Marijin dolazak. Tko zna, da mnogi muškarci i žene u noći kada Gospodin dolazi na Zemlju, neće imati nikakav interes za to hoće li doći ili neće, niti će ih zanimati kako i zbog čega je došao. Sveta Elizabeta nas pita: tko si ti da te Gospodin posjećuje? Što je na zemlji tako posebno da se sam Bog spušta? Što Bog nalazi u čovjeku, da se tako skromno spušta do nas? Bog ima potrebu za obnavljanjem, popravkom. Ima potrebu da s nama podijeli svoju velika ljubav; ponuditi nam da nam bude Bog i Otac.

Blagoslovljena ti među ženama! Bio je to spontani krik Elizabete Mariji. Mi, uoči Božića, također osjećamo da se u našoj utrobi miče “dijete vjere”, i govorimo Mariji: Blagoslovljena ti zauvijek, Marijo! Susret Marije i Elizabete nije ostao samo u Ein Karemu. Danas, ovdje i sada, Marija je s nama kako bi nam pomogla otkriti blago vjere, koje je možda skriveno ili koje je prekrila tama.

Danas, kao i onda, Marija je krenula na put. I, ovu IV nedjelju došašća, pomaže nam razveseliti nas što će doći; što će se dogoditi.                  Ali, kako razveseliti svijet ako smo, možda toliko puta, izgubili radost događaja Spasiteljeva rođenja? Braćo i sestre, obnovimo ne samo jaslice, popravimo sadržaj Božića.

Ako su se dvije žene zagrlile i stopile u jednoga Boga, zašto se  mi  nebi zagrlili i naviještali s pjesama, Gospodina koji je naše najveće blago koje imamo! Najveća velikodušnost koja nam se može dogoditi! Najljepša stvar koja nam se može dogoditi!

Na ovu Četvrtu nedjelju Adventa, Marija se raduje, skače od radosti, zrači od radost, širi ljubav majke, jer se osjeća voljenom od Boga, i … .Majkom Božjom. Jesmo li mi sposobni izraziti ono što srce osjeća prema Bogu? Osjećamo li išta prema Njemu? Imam li snage izreći na jasan i iskren glas, iskrenu pohvalu Mariji: Blagoslovljena si ti među ženama?

Zapalili smo zadnju adventsku svijeću ove godine. Nadam se da naš unutarnji život raste i suosjeća, tako da u ovom trenutku, u susretu s Marijom i Elizabetom, nas stavi na put prema Betlehemu.

Marija nam dolazi ususret – da mi iziđemo iz naših špilja, brlog i da se potrudimo da ovaj naš svijet bude malo više brackiji, mirniji a manje patnički. Kamo sreće da nam netko kaže: “Blago tebi koji vjeruješ …”.

Mi znamo da ovo nije baš lako doživjeti. Jer biti kršćanin danas je, više nego ikada, središte kritika, šutnje ili čak psovki ili nepoštovanja. Je li Mariji bilo lakše? Ili Elizabeti?

Pokušajmo živjeti, osjećati i slaviti Božić kao najbolji dar Boga čovječanstvu. Pođimo s Marijom ususret drugima. Donesimo radost Božića drugima, kao što radost rođenja Boga donosi Marija nama.

PONEDJELJAK                      7-10 i 18:30 sati

UTORAK                                7-10 i 18:30 sati

SRIJEDA                                 7-10 i 18:30 sati

ČETVRTAK                      7-11:30 i 17-19 sati

PETAK                               7-11:30 i 17-19 sati

SUBOTA                            7-11:30 i 17-19 sati

NEDJELJA                         7-11:30 i 17-19 sati

PONEDJELJAK (BADNJAK)       7-11:30 sati

 

NE ISPOVIJEDAMO

NA BADNJAK POPODNE,

BOŽIĆ I SV. STJEPANA

Više nije vijest da su u nekim gradovima upravitelji pokušali toliko pojednostaviti ili dekristijanizirati toliko svjetla u ovo vrijeme. I umjesto svjetla, dati: patnju i muku. Čini se kao da, s količinom problema koje imamo, s tamnim vremenima u kojima živimo, pokušavaju oduzeti ono što je i smisao božićnog svjetla: radost.

Malo radosti, molim. Danas je nedjelja Radosti! Gospodin nas želi probuditi i podignuti. Nije to površna niti prividna radost. Mi znamo da je Kristovo rođenje, obilježilo povijest čovječanstva prije i poslije. A za nas koji se pripremamo ovo Došašće, je također injekcija optimizma, nade, zadovoljstva: mi smo sretni jer se Gospodin rađa u jaslicama čovječanstva; iako se neki raduju nekakvom djedu, jelenu…

2.Malo radosti, molim te. Jer dolazi Gospodin! A naš svijet je minsko polje na sve strane. U društvu (gdje izvire nepovjerenje) u političkim klasama (gdje se vjeruje da su ljudi spasitelji čovječanstva), obitelji (koje su napustile biti prenositeljice vjere) ili u samoj Crkvi (kada nije čvrsta prema kušnjama, kritikama ili nerazumijevanju).                                      Trebamo Isusovu prisutnost kao ognjište na koje smo se, nakon puno godina, vratili čuti tisuće osmijeha jer je rođen prvorođenac. Svijet, ako smo slučajno zaboravili, je ono ognjište na kojem je – prije nekog vremena- agresivni sekularizam i zlonamjernici nastojali ušutkati suze ili plač djeteta koji je bio inspiracija za pjesnika, glazbenika, umjetnika i božićnih pjesama. Ne možemo zahtijevati od onih koji  pokušavaju živjeti Božić „ko fol“ da ga žive kao kršćani. Ne možemo ni zahtijevati da drugi, koji govore o “duh Božića”, pođu korak naprijed i dožive prisutnosti nekoliko dana s Isusom u jaslama. Ali što je s nama? Kako mi živimo? Je li već naviještamo tajnu Božića? Činjenica da su neki gradovi ukrašeni ukrasima  koji ne govore ništa i da više nagrđuju nego uljepšavaju. Ali to ne znači da mi ne možemo izraziti izvana, u našim domovima, ono što živimo u našoj nutrini: rođenja Isusa Krista.

Sjećam se, na Božić u Betlehemu u Palestini, nije bilo kuće u kojoj na prozoru ili balkonu, nije bilo upaljeno pet zvjezdica. Ako kršćani ne pale svjetlo Božića, ne očekujte onda to ni od upravitelja mjesta i gradova (koji su često bez ikakvog unutarnjeg svjetla), a to svjetlo nas podsjeća na ono što slavimo ovih dana: Radost Boga koji nam dolazi u susret!

Crkveni oci su napisali “Krist je došao da pokrene veselje u srcu čovječanstva.” Mi se danas možemo zapitati: Tko je Isus za nas? Kakve osjećaje je u meni proizveo? Kako se pripremamo za Božićnu proslavu?

Počnimo se veseliti. Bog to zaslužuje.

J.L

Krajem studenoga u Zagrebu i Rijeci predstavljena je knjiga dominikanca Zvonka Džankića „Četiri godišnja doba“. Meditativnu knjižicu koja govori o Bogu, prirodi, ljubavi…  moći ćete nabaviti na treću nedjelju došašća poslije misa u 9, 10 i 11 sati, po cijeni od 40 kn. Kupnjom knjižice, zgodnog i poučnog Božićnog dara, sudjelujete u humanitarnoj akciji dominikanske župe bl.Augustina Kažotića iz Zagreba, čiji ukupan prihod od prodaje ide za župni caritas koji skrbi o brojnim korisnicima.

Malo po malo se približavamo do špilje i jaslica, gdje će Bog ponovno obnoviti svoj savez i svoju ljubav s nama: to će učiniti ponovno u obliku malog djeteta.

Veličina Betlehema, je iznimno velika, iako nam se može činiti drukčije, da je naizgled malen. Da tu uspiju ući samo koji su, mali pred svijetom, ali su veliki za Boga. To sveti Pavao govori u drugom čitanju ove druge adventske nedjelje: “A ovo je moja molitva: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, puni ploda pravednosti, po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju“.

A doći do Božića, ne moramo se spuštati prema dolje nego rasti prema onom što nam daje nadu i ljubav za Božje stvari.

Tu je netko tko, točno, mjeri visinu naše nade: Ivan Krstitelj. Ne čini on to u nekom dalekom gradu ili nebitnom čovjeku. Danas, kao i onda, se približava pustinji našeg postojanja, našeg života i naše kontradikcije pozivajući nas na nešto tako bitno kao što je obraćenje.

–Obraćenje u našoj vjernosti Kristu. Samo ćemo živjeti kršćanski Božić, ako sebe učvrstimo u tome kakvo mjesto i kakvu ulogu vjera igra u našem svakodnevnom životu.

–Obraćenje u načinu života na koji živimo. Plašljivost ili prikrivenost u našim kršćanskim idealima nisu dobri pratitelji.

–Obraćanje buke u šutnju. Nadmašiti riječi i stvoriti tišinu kako bi slušali ne samo Boga, nego da čujemo i dubinu naše duše. Ponekad govorimo toliko da se srcu i duši čini da je to samo jato gusaka.

Danas, kad bi Ivan Krstitelj došao na ovaj svijet, našao bi situaciju vrlo slične onoj koju je on doživio na vlastitom tijelu. Okruženi smo tisućama okolnosti koje nisu u skladu s vjerskim životom, ali moramo biti iskreni i priznati da ne trudimo previše kako bi ispravili krivi put ili mijenjali ono što od nas zahtijeva razbor, molitvu, obraćenje i razvoj našeg kršćanskog iskustva.                                                                                  Mi možemo doživjeti božićni događaj samo ako je naša nutrina, spremna da je dotaknu ruke jednog Gospodina koji dolazi skromno, ali s istinom na usnama; mali, ali s veličinom Boga; pun razumijevanja, ali zahtjevan prema onima koji ga žele ljubiti.                                                   Neka nam ovo vrijeme došašća otvoriti oči da nam naša osjetila dopuste da vidimo i uživamo ​​prisutnost Isusa koji dolazi. Neka ovo došašće oblikuje našu nutrinu, da bude dostojna biti skrovište i prihvatilište za Boga koji se ponizio i udostojao doći  u  naš život i na ovu zemlju u obliku čovjeka.

J.L