Povijest

Neposredno uz istočna vrata Dioklecijanove palače, nazvana Srebrenima, u antičko je vrijeme postojala crkva posvećena mučenici Sv. Katarini Aleksandrijskoj. To potvrđuje i pronađeni pečatnjak samostana s likom te svetice.

povijest1God. 1245. dominikanci su uz nju izgradili svoj samostan. Inače, osnivanjem prosjačkih redova u 13. st. javja se novi tip crkveno-samostanskog kompleksa s klaustrom kao glavnim prostornim akcentom oko kojega se grade samostanske zgrade. Takve su se zgrade redovito smještale u blizini gradskih bedema i vrata, kao što je slučaj i sa splitskim dominikanskim crkveno-samostanskim sklopom, koji je sagrađen na istočnoj strani srednjovjekovnog grada, izvan gradskih zidina, uz Srebrena vrata. Prema nekim povjesničarima osnovao ga je bl. Grgur Splićanin, koji se u Italiji upoznao sa sv. Dominikom. D. Farlati kaže da su dominikanci došli u Split za Bele IV., kad je splitski nadbiskup bio Hugrin. Vijest o nazočnosti dominikanaca u Splitu daje Toma Arhiđakon pa sa sigurnošću možemo reći da su dominikanci u Dioklecijanovu gradu od godine 1245. Prije toga u Hrvatskoj je postojao samo dominikanski samostan u Dubrovniku koji je utemeljen 1225. godine. Neki podaci navode da su već 1243. dominikanci sudjelovali u izboru splitskog biskupa. Ubrzo iza splitskog osnivani su okolni samostani u Trogiru, na Čiovu.

U razdoblju od 13. do 17. st. većina crteža i planova Splita i okolice prikazuju i dominikanski samostan, ali dosta shematski i netočno. Najtočniji crtež Splita u ovom razdoblju jest onaj iz 1584. godine što ga je izradio Padovanac Angielo degli Oddi, na kojem je na istočnoj strani grada u blizini istočnog zida Palače prikazan u perspektivi dominikanski sklop: crkva sa zvonikom i samostan s njene jugoistočne strane. Crtež predstavlja izgled crkve i samostana prije njihova rušenja sredinom 17. st.

povijest2 povijest3Crkva je bila jednobrodna, s apsidom na istoku, a glavnim ulazom na zapadu. S jugoistočne strane bio je samostan, koji je bio sastavljen od četiri krila koja su zatvarali samostansko dvorište s klaustrom s trijemom sastavljenim od pet polukružnih arkada. Fratarske sobe bile su na prvom katu, a glavni ulaz u samostan bio je s južne strane. Uz crkvu je sagrađena kapela sv. Katarine koju je izradio majstor Andrija Aleši. Sakristija je bila sagrađena s južne strane crkvene apside. povijest4Prema dokumentaciji iz 1579. godine u crkvi je bilo 7 oltara. Glavni oltar bio je posvećen sv. Mariji. Imao je palu i drvene, pozlaćene kipove. Od sakralnih predmeta u crkvi popisani su: veći i manji kaleži od srebra, srebreni križevi, svijećnjaci od bakra, pozlaćeni kipovi anđela, moćnici sa svetačkim moćima od srebra u obliku ruku, prstiju i ostale relikvije. Zbog opasnosti od Turaka samostan su venecijanske vlasti 1654. godine do temelja porušile kako bi utvrdile grad novim obrambenim sistemom. Dominikanci su zbog toga uputili molbu generalnom providuru da se zauzme kod mletačke vlade, a ova kod sv. Stolice, da im ustupi crkvu i samostan sv. Stjepana na Sustipanu. Dominikanci su boravili na Sustipanu nekoliko godina.

Kad je prestala turska opasnost dominikanci su 1666. godine zamolili mletački senat da im dozvoli sagraditi samostan i crkvu na starom mjestu. Iako se točno ne zna godina početka obnove crkve i samostana, brojni crteži, bakrorezi i grafike grada Splita na kojima je prikazan crkveno-samostanski sklop iz tog razdoblja, pomažu rekonstruirati njegov izgled.povijest7 Crkva je dovršena 1682. godine. Da bi opremili unutrašnjost crkve i izgradili oltare dominikanci su prodavali zemljište i nekretnine, srebrene svijećnjake i druge nekretnine. Tada su izrađeni bočni mramorni kipovi sv. Dominika i sv. Katarine na glavnom oltaru. Početkom 19. st. crkva je bila u trošnom stanju i u crkvi se vrše građevinski radovi koji traju od 1878. – 1888. godine. Prilozima naroda, cara Franje Josipa I. i carice Marije Ane popravljen je krov crkve i obložena pročelna fasada kamenim pločama. Izrađen je novi monumentalni oltar kojeg je izradio splitski klesar Pavao Bilinić od bijelog mramora. Na glavni oltar prenesen je kip Majke Božje od Ružarija od bijelog mramora koji se prije nalazio u niši. Crkva i samostan su sagrađeni u baroknom slogu. Crkva je bila jednobrodna s glavnim ulazom na zapadnoj i četvrtastom apsidom na istočnoj strani. Uz sjevernu stranu bio je izgrađen zvonik u obliku zatvorene prizme. Samostanski kompleks sastojao se od tri povezana trakta: sjeverni prislonjen uz južni zid crkve, zapadni prema istočnom zidu Palače (Srebrenim vratima), a južni prema moru. U zapadnom dijelu bile su fratarske sobe s prozorima koji gledaju na Palaču i samostansko dvorište. Ulaz u samostansko dvorište bio je s istočne strane.

povijest9 povijest10

Godine 1783. pojavili su se prvi znaci oboljenja od kuge u lazaretu, a slijedeće godine i u predgrađe Lučac. Samostan je tada služio kao karantena za oboljele. Samostani u našem priobalju stradali su od prosvjetne politike Mletačke republike u drugoj polovici 18. st. Najprije su morali primati podmladak, a zatim su ih počeli i ukidati. Splitski samostan bio je pošteđen od ukidanja zahvaljujući dokumentima u kojima se hvali revnost i požrtvovnost splitskih dominikanaca za vrijeme haranje kuge u Splitu. U razdoblju od pada Mletačke republike (1797.) pa za vrijeme austrijske vladavine i francuske okupacije (1806. – 1813.), pa ponovno austrijske vladavine (1815. – 1918.) samostan je često bio zaposjednut od vojničkih trupa. Zbog financijskih teškoća nije bilo moguće plaćati državi 1/10 pa su se iznajmljivali prostori privatnicima za skladište i dućane. Kada je godine 1807. prestao postojati zadarski dominikanski samostan, nekadašnje sjedište provincijalnog starješine, njegovu je ulogu preuzeo splitski samostan. Proglasom 1817. godine otvara se prva javna škola kod dominikanaca, dok se sve privatne zatvaraju. Škola je u samostanu djelovala kroz nekoliko decenija. Tada je dolazilo i do građevinskih zahvata na samostanskim zgradama, a samostanski sklop odredio je smjer današnje Hrvojeve ulice i Trga narodnog ustanka, te izgradnju kuća na tom mjestu koncem 19. i početkom 20. st. Oko samostana, na mjestu ranijeg nadbiskupskog vrta, 1870. godine razvija se Pazar, splitska tržnica.

Još je šezdesetih godina prošlog stoljeća bilo aktualno pitanje nove dominikanske crkve i samostana. Godine 1931. inžinjer Kuzma Gamulin izradio je novi projekt crkve i samostana. Postojeća crkva se ne ruši već joj se s obje strane dograđuje po jedna lađa od 6m, a crkva se proširuje i iza glavnog oltara, prema istoku za 5m. Uz crkvu podiže se novi zvonik visok 42m. Južno od proširene crkve projektira se novi samostan, a od samostana prema istoku moderna stambena zgrada. Međutim, zbog financijskih poteškoća ni ovaj projekt nije u cijelosti realiziran. Prilikom tih proširenja srušen je stari barokni zvonik, a postojeća barokna crkva je proširena na sjeveru i jugu na jednu lađu, probijeni su zidovi na mjestima oltarskih niša i ostvarila se komunikacija sa sjevernim i južnim prirodanim lađama. Postojeći oltari premješteni su u bočne crkve. Umjesto sjevernog samostanskog trakta izgrađena je južna crkvena lađa i novi samostanski trakt. Na taj način uništen je dio samostanskog vrta što je pridonijelo gubljenju intimnosti dotičnog prostora i devastiranju. Stara jednobrodna barokna crkva ostala je sačuvana unutar navedenih proširenja izvedenih od 1932. – 1934. godine. Projekt je tek djelomično ostvaren. U svom kontinuitetu od 13. stoljeća do danas splitski dominikanski samostan sv. Katarine imao je od šest do deset redovnika. Tek 1967. nadbiskup Frane Franić dodijelio je dominikancima župu Gospe od ružarija na području samostana. Nekoć je tu bio i provincijat pa je s vremenom premješten.

povijest11 povijest12 povijest50002 povijest60003

U staroj crkvi nalazilo se nekoliko baroknih oltara koji su premješteni u crkvene lađe izvedene 1932. – 1934. godine. Oltarne pale „Čudo u Surianu“ i „Prikazanje u hramu“ pripisuju se krugu oko Palme Mlađeg, a kvalitetnu i zanimljivu palu „Mistično vjenčanje sv. Katarine“ slikaru Antoniju Zanchiju. Splitski barokni slikar Sebastijan Devita izradio je palu „Čudo sv. Vinka Ferera“. Drveno raspelo iz stare crkve smješteno je u okvir renesansnog oltara u sjevernoj crkvenoj lađi. U apsidi glavnog oltara nalazi se velika kompozicija „Apoteoza Ružarija“, koju je 1910. godine naslikao dominikanac slikar Vinko Draganja, čiju je biografiju s osvrtom na njegovu umjetnost objavio u zasebnoj monografiji Duško Kečkemet. Motiv kompozicije je „Širenje sv. Ružarija među hrvatskim narodima“, što je u vezi s pozivom pape Lava XIII. da se što više raširi svijetom kult i molitva Gospine krunice. Povijesnim ličnostima Draganja je dao izgled svoje samostanske braće. Slika „Gospe od Ružarija“ pripisuje se splitskom slikaru M. Capogrosu. U samostanu se još nalazi ikona na drvetu, reljef „Bičevanje Krista“, nekoliko drvenih anđela, koji pripadaju starijim oltarima, a u sakristiji i nekoliko kaleža.

Samostan je godine 1944. bombardiranjem iz zraka bio teško oštećen. Južna strana samostana bila je srušena. Fratri su pokušali popravljati, ali država je to ubrzo nacionalizirala. Tako je bilo sve do 1997. kada su dominikanci dobili taj južni dio.

Najnovija obnova samostana započela je obnovom jednoga samostanskog krila 10. veljače 2005., a završila u listopadu 2005. Radovi na ostalom, većem dijelu samostana počeli su u listopadu 2007. godine i završili su u kolovozu 2009.

 

Galerija:

 

Povezani dokumenti:

DOMINIKANSKI SAMOSTAN SV. KATARINE U SPLITU. ZAŠTITNA ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA (2007. – 2008. godine)

GLAVNI OLTAR CRKVE SV. DOMINIKA U SPLITU