SVI SVETI

1. studenog, početak predzadnjeg mjeseca, ove čudne 2020. godine, pozdravlja nas velikom svetkovinom Svih Svetih. Nema bolje kateheze, pri završetku ove godine, nego razmišljati o tom ogromnom mozaiku muškaraca i žena (službeno ili neslužbeno proglašeni od Crkve), koji su pokušali živjeti godine svog života s ovih osam boja koje su Blaženstva. Rođeni i, malo pomalo (neki prije neki kasnije) shvatili jednu stvar: putovanje s Bogom, iz ruke Božje, s dahom Duha, je vrijedilo muke do kraja.                                                                                        

Povirili smo danas na balkon neba i, s Apokalipsom u ruci, također se pitamo: Tko su oni? Odakle su došli? Gdje idu? Ali pitamo se još jedno –  četvrto pitanje: Kako su oni to postigli? Oni, sveci Božji, nisu pokleknuli, klonuli (vjerojatno su imali sumnji, kriza i neprospavanih noći) i došli su do cilja kršćanske savršenosti. Nije to bilo lako.                                                     

Ali, živjeli su život s Evanđeljem kao pravilom ponašanja. Sanjali su život poslije smrti koji je obećao Krist (a u današnjem društvu se skriva i ušutkava sve što zvuči kao nevidljivo ili nestvarno).

Blagdan Svih svetih je poziv za oporavak duha i kršćanskog hrama.

Razmislimo kratko o 8 blaženstava:                                                                                   

 -Što nas košta biti siromašan duhom? Prisjetimo se velike istine, a ta ja: samo onaj koji je ponizan pred Bogom može osjetiti njegovu veličinu.                                              

-Je li se radije predstavljamo i činimo hrabri i snažni, ili blagi? Više se može postići medom nego žuči. I u Božjim očima.                                                                              

 -Smeta nam da nas netko vidi da  tugujemo, jer, kažu, to je znak slabosti? Papa Franjo je upozorio ne tako davno: “Svijet je prestao tugovati nad boli drugih.” Tako to ide.                              

-Je li vjerujemo da je pravda nemoguće u ovom korumpiranom svijetu, svijetu manipulatora, sebičnjaka? I u Isusovo vrijeme nije bilo ništa bolje, ali je nastavio davati sve (svoje Tijelo i Krv) u velikoj zastavi ljubavi i pravednosti koja je križ. Ili nije?                                                                                                                                     

-Je li poziv da budemo milosrdni, kod nas izaziva iscrpljenost ili čak je neugodan test za naš kršćanski život?                                                                                                      

-Je li čistoća srca dar Božji koji se očituje u sposobnosti ljubiti, u ravnom i čistom pogledu za sve plemenito pa i, naprotiv, kada se svaki put uprljamo? Samo boreći se za čisto srce možemo vidjeti i primiti Boga kako doista i zaslužuje.                               

–Je li nam se danas mir čini utopija ? I je li nam se čini raditi za mir beskorisno? Bez mira (kažu veliki mislioci, pape, sveti  i ne sveti) je nemoguća pravda, istina ili čak opstanak svijeta. Kršćanstvo, uvijek pozivana mir i život u miru.                                     

-Je li doživljavamo neugodnosti u izražavanju naših katoličkih uvjerenja u neprijateljskoj stvarnosti (kad nas izruguju ili preziru)? Zar se isti  takvi nisu rugali Kristu? Zar mu nisu prostrli crvene tepihe, da Gospodin uđe kroz velika vrata? Zar nije bio neshvaćen, ne samo od onih koji su ga prezirali, nego čak i od najbližih?

Blagdan Svih Svetih nam šalje poruku: ipak je moguće! Moguć je novi svijet i moguće je biti Božji sin / kći u svijetu koji nas poziva da zaboravimo sve vječno. Još uvijek je moguće! Dajmo povjerenje Bogu, da nas ne napuste Isusovih osam blaženstava. On ih je ukopao pokraj naše životne ceste kao osam signala koji ukazuju na mnoge druge načine sreće.

Obnovimo danas snagu. Uputimo se ponovno na kršćanski put. Nemojmo prestati. Nemojmo izdati svjedočanstvo kojeg su naši roditelji stavili u naše ruke na dan našeg krštenja.

JL