VELIKI ČETVRTAK

Tijekom TV intervjua jedan muslimanski znanstvenik rekao je da u konačnici postoji samo jedan grijeh, a da svi ostali potječu iz tog grijeha. Što biste nazvali najgorim grijehom? Bio je posve jasan, da je najveći grijeh zaborav. On smatra, ako zaboravimo Boga, onda zaboravljamo tko smo, što  radimo ovdje i kamo idemo. Mi smo poput ljudi koji kroz život lutaju bez ikakvog cilja, idu gdje ih vjetar odnese – užitak, droga, novac, itd.

Vjerujem da ćete se složiti da je u pravu. Sigurno smo kroz život susreli ljude, ili smo imali u obitelji, koji imaju Alzheimerovu bolest, npr. gubitak pamćenja. Kako se ne mogu sjetiti tko je kraj njih sjedio prije 5 minuta, kad su posljednji put jeli… Zaista ih je teško vidjet takve. Zaboravljaju sve što je bilo i o čemu su razmišljali, bez njihove krivnje.

Večerašnja proslava, svečanost Gospodnje večere potpuno se pamti. Prisjećajući se tko je Bog, tko smo mi, na što smo pozvani biti. Prije svega, to je poziv na zahvalnost, što i označava grčka riječ euharistija. U prvom čitanju Židovi su upozoreni da ne zaborave jedan od najvećih događaja u svojoj povijesti – Pashalnu večeru. Ovaj je obrok i dalje za židovske zajednice širom svijeta podsjećanje Židovima kao Božjeg naroda, njihovom oslobođenju iz ropstva u Egiptu. Za nas kao kršćane to je ponovno uspostavljanje naše kršćanske Pashe iz ropstva, od ropstva grijeha do slobode djece Božje.

U noći prije smrti Isus je slavio Posljednju večeru koja je postala naša Euharistija. Izvještaj je uzet iz Ivanova evanđelja. Sam Ivan u svom evanđelju nema scenu Posljednje večere, pretpostavlja da kršćani znaju to i zato tumači značenje Posljednje večere za nas. Isusova ljubav prema nama u darivanju njegova života i ustanovljenju euharistije povezana je s idejom služenja – pranjem nogu. To je bio posao robova u Isusovo vrijeme, ali Isus Gospodin i Učitelj nam govori da je vođa među njegovim sljedbenicima onaj koji je spreman biti vođa u služenju s ljubavlju. Biti vođa, imati autoritet u Božjoj crkvi znači služiti drugima u ljubavi. Radi se o tome da služimo ne na bilo kakav ponižavajući način, već služenje među jednakim.

Kad se Isus spustio na koljena da opere noge učenika, Petar se zgrozio. I povikao je “nikad mi nećeš prati noge”. Ovdje Petar otkriva njihov mentalitet, i zasigurno se ponekad možemo ubrojiti u njih, da gospodar nikada ne služi, nego se poslužuje i pokorava mu se. Ali Petar mora naučiti da je u Božjem kraljevstvu vođa onaj koji služi. To je poruka za biskupe, svećenike, redovnike, roditelje, učitelje, zaposlenike, upravitelje, glavne rukovoditelje, zapravo za sve nas. A ipak većina običnih ljudi koje poznajem to i rade – roditelji koji se brinu o svojoj djeci ili starim roditeljima, majke koje spremaju jelo, očevi koji pokušavaju zaraditi dovoljno kako bi se brinuli o svojim obiteljima, mladi kroz volontiranje pomažu starim, bolesnim itd. 

Da je Bog večeras pao na koljena pred tobom ili preda mnom, bi li imali osnovno siromaštvo potrebno da to primimo dobrodušno? Tako je nevjerojatna Isusova ljubav i poniznost spuštanja na koljena na posljednjoj večeri, bila samo još jedan izraz onoga što je učinio na Križu sljedećeg dana. Svaki čin bio je dar ljubavi, samopožrtvovanja i služenja nama.

Duh Velikog četvrtka duh je samoprihvaćanja. Jednostavno zato što je, prije svega, Isusov duh na Veliki četvrtak bio upravo to: prihvaćanje onoga što će donijeti Veliki petak. To uključuje sve što nam preostaje u životu, ne samo Veliki petak, već i Velika subota i poslije Uskrs. Doista uključuje svaki aspekt našeg poziva.

Isusovo „da“ na Veliki četvrtak se u biti nije razlikovalo od onoga što se dogodilo na Veliki petak. To je bio samo vanjski izraz unutarnjeg „da“ koji je Isus uvijek davao svome Ocu. Njegovo “ovo je moje tijelo koje se predaje za vas” na Posljednjoj večeri na Veliki četvrtak u biti se ne razlikuje od “da” koje je živio na Veliki petak. Očito, Veliki petak je bio vrlo dramatično, ponižavajuće i bolno proživljavanje posljedica njegova ‘da’.  

Isus je Ocu uvijek govorio „da“. Bilo da je radio u stolarskoj radnji ili slaviuo  Posljednju večeru, ili visio na križu. Za Isusa je to uvijek bilo „da“ svome Ocu.

„Gospodine Isuse, hvalimo i zahvaljujemo ti na velikoj poniznosti jer si se spustio na koljena pred apostolima da im opereš noge. Pomozi nam da slijedimo i tvoj primjer ljubavi, ponizne službe. Amen”